Isus Krist vjerojatno je najpoznatija osoba našeg planeta i najveća zvijezda. Osim ako, kao John Lennon 1966., ne ustvrdite da su "Beatlesi popularniji od Krista" pa na sebe navučete gnjev vjernika. No, ako se trudite popularizirati lik i djelo Isusa Krista u glazbi, imat ćete od toga koristi. Govori nam to čitava povijest klasične glazbe, a i pop kultura uključila se u tu strategiju čim su neki shvatili koliko je to zahvalna tema. Krajem šezdesetih rastuća pop kultura kao da je zazivala izlaske na teren obrade priče o Kristovu životu.
Prije pedeset godina pojavio se film "Isus Krist Superstar" i zacementirao lik Isusa Krista i na filmskom platnu, tri godine nakon istoimenog mjuzikla Andrewa Lloyda Webbera i Tima Ricea 1970. Redatelj Norman Jewison filmskoj verziji pristupio je poput bilo kojeg hollywoodskog projekta, a sam mjuzikl od 1970. proizveo je brojne inačice i zadržao se na repertoaru sve do danas. Radi li se o 53 godine kiča ili novog mjuzikla, ostaje za prosudbu svakom novom izvedbom.
VEZANI ČLANCI
Jer, najuspješniji mjuzikl svih vremena, kako vole zvati "Isusa Krista Superstara", usporedno je obnavljan na mnogim pozornicama. Primjerice, za tridesetgodišnju obljetnicu doživio je dvije istovremene milenijske verzije u Zagrebu i na Broadwayu, pokazujući žilavost u opstanku na daskama koje život znače, pogotovo kad govore o smrti. Prije pet godina "Isus krist Superstar" zadnji put izveden je u Lisinskom u sklopu Off ciklusa Zagrebačke filharmonije, 18 godina nakon poznate "milenijske" verzije redatelja Vlade Štefančića koja je Lisinski punila mnogim večerima za redom.
Zadržavajući poziciju fenomena popularne glazbe nedostižnu za druge - npr. jednu londonsku postavu mjuzikla u istom prostoru vidjelo je čak dva milijuna posjetilaca - "Isus Krist Superstar" svojevremeno je započeo pretvorbu glazbenog kazališta u masovno prihvaćen žanr. Glavno pitanje uvijek je bilo što mogu donijeti nova čitanja "najveće ikad ispričane priče" i jesu li ona zanimljivija zbog zanatskih, scensko/pjevačkih mogućnosti koje omogućava predložak, ili se radi o dvojbenim estetskim dosezima koji se "pokrivaju" velikom temom?
Paradoksalno, "Isus Krist Superstar" popeo se na pozornicu Lisinskog nakon "Gubec-bega" i "Jalte", iako je upravo mjuzikl Andrewa Lloyda Webbera bio poticaj i izravno inspirirao dva tadašnja domaća mjuzikla/rock-opere. Doduše, i sam Webber bio je potaknut uspjehom mjuzikla "Kosa", nastalog 1968. A upravo je "Kosa" prouzročila sve kasnije zabune i pogrešne prosudbe, pothvate u kojima su se estradni mjuzikli namijenjeni srednjostrujaškoj kazališnoj publici nazivali i rock-operama, iako s rockom nisu imali baš nikakve veze. Ako bi trebalo navesti neku istinsku rock operu, onda bi to vjerojatno bio "Tommy" grupe The Who i Petea Townshenda iz 1969., kasnije prebačen i na filmsko platno. Jer su u tim slučajevima ambiciozni glazbenici koji su prirodno pripadali žanru rocka koristili formu rock-opere, dok autori mjuzikla poput Webbera i mnogih naših nisu s rockom imali baš nikakve veze.
Već u samom startu "Jesus Christ Superstar" bolovao je od pretencioznosti, ali se nije moglo poreći da je nova ideja imala podlogu u tehničkim inovacijama s kojima je mjuzikl napravljen. Pored drugačijeg rasporeda glazbe i teksta (sa stalnim pjevanjem, bez dotadašnjeg tzv. stop-start efekta), odnosa dijaloga i naracije, bez govornog teksta, među prednostima se početkom sedamdesetih navodilo i "kombiniranje klasičnog i modernog, ozbiljna tema, scenarij koji nije veseo i plitak već dramatičan i potiče na razmišljanje" (!?).
Bez sumnje istina je da je "Isus Krist Superstar" pokrenuo novi val u svijetu mjuzikla i promijenio zakone suvremenog glazbenog kazališta. Webberov često sirupasti skladateljski rukopis i Riceov libreto kritika nikad nije štedjela. Naravno, publika je u golemom broju hodočastila na Broadway i "Superstar" se upisao na listu omiljenih ostvarenja primarno zabavnog kazališta, bez obzira na to što je tada kao glavni adut najčešće navođena namjera "uozbiljavanje" žanra mjuzikla.
Kronologija nastanka projekta možda je najpametnije rješenje za izbjegavanje nesporazuma o tome što je bilo prije, mjuzikl, album ili filmska verzija. Kada su autori Andrew Lloyd Webber i Tim Rice dovršili seriju pjesama s konceptualnom temom zadnjih sedam dana Isusova života (gledanog Judinim očima), uspjeh izvornog albuma "Jesus Christ Superstar" započeo je djelo Webbera i Ricea pretvarati u opće mjesto popularne glazbe. No, česta osuvremenjivanja i nove izvedbe ne mogu sakriti da prve verzije rock-opere djeluju zastarjelo, što je i osnovni pokazatelj da je "Isus Krist Superstar" prije svega bio bitan zbog forme tzv. novog mjuzikla.
Golemi uspjeh albuma isprovocirao je prebacivanje Krista na broadwaysku scenu i filmsko platno, što je i bila namjera autora. Nakon što je album objavljen u listopadu 1970. (s možda najboljom vokalnom postavom: Murray Head kao Juda, Ian Gillan kao Isus i Yvonne Elliman kao Marija Magdalena), u godinu dana prodan je u više od dva milijuna primjeraka, a filmska verzija Normana Jewisona stigla je 1973., s ekipom glumaca iz broadwayske verzije (osim Teda Neeleya u ulozi Isusa). Iako su se autori znali ograđivati od kasnijih scenskih uprizorenja pozivajući se na "vulgarnost" u koju se prometnula njihova prvotna ideja, i sam pokušaj održavanja čistunstva unutar prije svega popularnog scenskog komada - koji, dakako, nije nimalo autentičan prikaz Kristova života - u najblažu se ruku činio kao blazirano odricanje autora od masovnog uspjeha koji su neosporno željeli, ili pak kao traženje nepostojećeg alibija za propuste u koncepciji mjuzikla, opterećenog dopadljivošću publici, a ne kazališnim artizmom.
No, spoj pompoznog i patetičnog, sa scenskim masovkama, prije svega je shvaćen kao ventil za šarenu povijesnu slikovnicu, a ne prilika za ispričati jednostavnu priču. Komercijalni zahtjevi od kojih teško može pobjeći bilo koje djelo sličnih koordinata bili su prevelik zalogaj i dali drugačiju intonaciju izvornoj priči o Isusu. Andrew Lloyd Webber i Tim Rice potpisali su, zajedno ili odvojeno, još i "Evitu", "Josip i njegov čudesno obojen kaput", "Mačke", "Fantoma iz opere", "Bulevar sumraka" i druga djela. Uz sve češće skladanje glazbe za slično tematski orijentirane filmove ("Alladin", "Kralj lavova"), praktično su "ozakonili" visokobudžetne kazališne produkcije za mase poklonika koji ih godinama obilaze po kazalištima Broadwaya ili West Enda, rušeći rekorde dugotrajnosti prikazivanja.
Znajući da Webberova producentska tvrtka Really Useful Group upravlja s više od deset kazališta londonskog West Enda, ne začuđuje da organizacijski monopol (naravno, uz blagoslov publike) prirodno uključuje i rekorde poput tisuća izvedbi "Mačaka" u Londonu (najdugovječnija predstava u povijesti glazbenog kazališta), povremeno istovremeno igranje tri Webberove predstave na Broadwayu ili pet na West Endu, dok je sklonost tradicionalnim sadržajima naprosto izazivala odlikovanja viteškom čašću za služenje umjetnosti, što je za (Britance) Webbera i Ricea vjerojatno bila dovoljna zadovoljština. Ako već nije podatak da je Weber među najbogatijim britanskim glazbenicima, odmah iza Paula McCartneyja.
"Isus Krist Superstar" izdvojen je slučaj, ne samo zbog teme i egzekucije, već i značaja koju neizbježno donosi svaka žanrovska novina, što je izvorni mjuzikl nedvojbeno bio. I uza sve nabrojane grijehe, "Isus Krist Superstar" nametnuo se kao najtrajniji tržišni dijalog između rock-opere i scensko-filmske akrobacije, iako je Webber bio potaknut uspjehom mjuzikla "Kosa" nastalog 1968., dakle dvije godine ranije. No, "šteta" od nastanka rock-opere podjednako je zahvatila sve uključene žanrove i prouzročila brojne kasnije estetske nesporazume, pa i kod nas, poput "Gubec-bega". Sintagma "više je manje" u takvim se slučajima može uzeti doslovno: miješanje nespojivog, u kojem se ne zna je li u pitanju uozbiljavanje rocka ili "olakšavanje" opere, u svojoj se srži služi mehanički shvaćenim postupkom "montaže atrakcija", u kojem su izvanjski, površinski efekti bitniji od svega ostaloga. Što nas na kraju, tj. na početku, dovodi na teren kiča s upitnim unutarnjim estetskim razlozima.
VIDEO Aleksandar Stanković: Već 14 godina se borim s depresijom, skroz sam bio dezorijentiran uoči jedne emisije
Dobar članak. Ipak, autor zaboravlja spomenuti bit radnje spomenutog mjuzikla što ga čini drugačijim i ... Naime: od svih glavnih sljedbenika - Samo Juda ima muda.