Večernjakova Ruža, prva, najprestižnija i do danas najznačajnija medijska nagrada, čiji status ne blijedi, svjetlo dana je ugledala u jesen 1994. godine, kada su počeli izlaziti kuponi i kada su čitatelji Večernjeg lista birali one kreativce koji su svojim radom ostavili najveći pečat na godini koja je prolazila. Prve Ruže dodijelili smo na spektakularnoj svečanosti u Satiričkom kazalištu Kerempuh, kazalištu koje je bilo dom Ruže u prvih osam dodjela. Birali su se najbolji u šest kategorija: najbolja TV osoba – žena i muškarac, najbolji glazbenici: pjevačica, pjevač i grupa, te najbolji glumac, onaj koji je svoje uloge ostvario u televizijskim formatima.
I povijest Ruže će zauvijek pamtiti svoje prve laureate: Doris Vučković, Olivera Mlakara, koji se kroz godine koje su slijedile premetnuo ne samo u jednog od rekordera Ruže, već je postao i simbol izvrsnosti nagrade, Maju Blagdan, Olivera Dragojevića, koji je bio i ostao jedan od najvećih prijatelja i podupiratelja Ruže, grupu ET, koja je 1993. kao i godine koje su slijedile obilježila svojim megahitom „Tek je 12 sati“ i Filip Šovagović. Te prve dodjele zasigurno se uz same dobitnike najbolje sjećaju novinari Ekrana, koje je tada vodio urednik Branko Vukšić. Nakon same dodjele u Kerempuhu je zavladao pravi 'stampedo', jer u pomno osmišljenoj svečanosti dogodila se omaška koju nitko nije mogao predvidjeti. Naime, na samoj su pozornici Kerempuha Ruže čekale prve laureate poredane po redu kako je bilo zamišljeno u scenariju, ali hostesa koja ih je dodavala prezenterima krenula je nasumce, i tako je doslovno svaki dobitnik otišao sa scene kazališta s tuđom Ružom u rukama. Sama nagrada u svom postolju ima ugraviran natpis o kojoj se godini radi i tko ju je dobio za koju kategoriju. Na sreću u općem uzbuđenju nitko od dobitnika to nije ni primijetio, a nakon što su se zajedno slikali za naslovnicu Večernjaka, sve smo ih 'pohvatali' i riješili problem. Već tada su oni koji su na prvi pogled prepoznali važnost Ruže obećali da će u svojim domovima postaviti posebne police za Ruže koje će tek doći. Kako su samo bili u pravu, jer za neke je doista počeo slavljenički niz.
VEZANI ČLANCI
Za 1995. i 1996. godinu Ruže su dodijeljene u istim kategorijama s kojima je nagrada počela. Tada smo već imali posebnu sobu u koju se u mjesecima glasanja za Ružu spremala pristigla pošta, ali i oformljen tim koji je vidio (sve veće i veće grupe) studenata čiji je posao bio u svega nekoliko dana izbrojiti sve glasove čitatelja. No, od samih početaka čule su se i primjedbe da smo izostavili veliki dio medijskog kolača, jer bile su to godine u kojima su se osnivale mnoge privatne radijske stanice, te su i oni željeli imati Ružu koja će potvrditi tko su radijski kreativci koji najbolje rade svoj posao. Kako su i čitatelji pisali Ekranu i tražili nove kategorije, jer popularnost nagrade je nezaustavljivo rasla, nove su kategorije uvedene u Ružu za 1997. godinu. Tada su čitatelji izabrali i najbolje radijske osobe (kao i u TV kategoriji bile su to nagrade za najbolju žensku i najbolju mušku radijsku osobu), a bila je tu i Ruža za najboljeg izvođača tamburaške glazbe, koja je tada bila sveprisutna i na vrhuncu svoje popularnosti.
Ruža je tada prvi puta pokazala da budno prati razvoj medijske scene, prepoznaje i stvara nove trendove, ali i da osluškuje želje čitatelja Večernjeg lista. Ali pokazala je da ih zna iznenaditi kada to oni najmanje očekuju.
Tako se prava 'revolucija' u Ruži dogodila 1999. godine, kada smo zajedno s Ružama za tu godinu dodijelili i Ruže s kojima smo rezimirali 20. stoljeće s kojim smo se opraštali. Ruže 20. stoljeća (koje su bile mnogo veće i raskošnije od onih godišnjih) dodijelili smo najboljim TV osobama (ženi i muškarcu), koji su svojim djelovanjem obilježili televiziju od samih njenih početaka, glazbenicima i glumcima koji su obilježili to 20. stoljeće, a uz to su čitatelji izabrali i najbolji hrvatski film 20. stoljeća, najbolju televizijsku seriju i najbolju pjesmu.
Bile su to dvije Ruže u jednoj velikoj večeri, večeri u kojoj u Kerempuh doslovno više ni muha nije stala, a uzbuđenje se moglo rezati nožem, jer na okupu su bili zaista najbolji. Ta je milenijska Ruža dala novi zamah nagradi koja do danas ostaje najrelevantnija i najpopularnija medijska nagrada u Hrvatskoj. Tako je već za 2002. godinu dodijeljena i Ruža za najbolji film, koja je pripala Zoranu Sudaru za „Posljednju volju“, da bi prvo desetljeće Večernjakove ruže 2004. godine zaokružile nove kategorije. Tada su nagrade dobile najbolje TV emisije: jedna je Ruža pripala najboljoj autorskoj emisiji, a druga najboljoj licenciranoj emisiji. Te su Ruže dokazale da se hrvatska pamet dobro nosi s onom koja drma svjetskim medijima, jer prva Ruža za najbolju autorsku emisiju pripala je „Latinici“ HTV-a , a ona za najbolju licenciranu emisiju kvizu „Tko želi biti milijunaš“, koji je rađen po uzoru na popularni britanski kviz, a čija hrvatska inačica sve do danas nije izgubila ništa od svog ugleda i popularnosti. Te je godine dodijeljena i Ruža za novo lice koju je osvojila Tatjana Jurić, dokazujući da su na scenu stupile nove TV kuće koje kreću u boj za svoje Ruže.
