Jeste li čitali Andrića? Nemojte se sramiti priznati. Ako ste ga čitali jednom davno, kao školsku lektiru, računajte da ga niste čitali. Ali kako god bilo, neka vam je na pameti da ima onih koji su vam zavidni, jer ste u prilici da Andrića čitate po prvi put. To je velika stvar, nenadoknadiva prednost, koju čovjek plaća prethodnim gubitkom.
Ljudi koji nekog pisca nisu čitali vrlo često obraćaju se s pitanjem od čega da počnu. O Ivi Andriću kada je riječ, najbolje je krenuti od početka. Ili skoro od početka. Kronološki prva njegova napisana pripovijetka, ili je to kratka priča, crtica iz 1920. nosi naslov "Dan u Rimu". Ujedno, to je i prva priča u opsežnoj, vrlo bogatoj knjizi, objavljenoj već u sedam-osam izdanja, kod beogradske Lagune, naslova "Priče". U njoj sve su priče koje je pisac ikad objavio u originalnim svojim knjigama, te skoro sve koje su izašle samo u časopisima ili su nađene u njegovoj zaostavštini.
Ali ne započinjite čitati Andrića s "Danom u Rimu", nego sa sljedećim tekstom po redoslijedu, trodijelnom pripovijetkom "Put Alije Đerzeleza", koja ga je proslavila i odredila mu put u književnosti. Prije nego što ju je napisao, sebe je doživljavao kao pjesnika, zainteresiranog za metafizičke teme, svjetsku bol i revoluciju. "Put Alije Đerzeleza" bio je svojevrsni dug zavičaju, pripovijest o junaku i njegovu junaštvu, o tome kako svako herojstvo završava u svojoj protivnosti. Narod junaka slavi, ali istodobno žudi za trenutkom u kojem će se osloboditi njegove slave, tako što će mu se gorko narugati. A junaku, nesretniku, nije lako da se nosi s tom vječnom kontradikcijom između vlastite slabosti i ranjivosti, i veličine i moći onog što predstavlja njegov legendarni lik. Andrićev je Alija karakteristična pojava iz naših bosanskih djetinjstava. Poznavali smo takve, sretali ih na ulici, bivše ratne junake, bivše balkanske šampione u hrvanju, bivše čuvene nogometaše, i učili smo se životu promatrajući kako malo-pomalo tamni njihova slava. Strašna je u tom našem svijetu, gorka i otrovna, bila snaga ruganja. A ni za što veće ni bolje nismo ni znali nego narugati se onima koji su se visoko ispeli.
Andrić je, dok pripovijeda o Aliji Đerzelezu, samo naoko ikonoklast. U biti, međutim, on je duboko suživljen sa svojim Alijom, te njegovu muku doživljava kao svoju vlastitu. Ili kao muku svoje zemlje, u kojoj svaki čovjek za života pomalo biva i junak, i iscereno i narugano lice iz mase. Pripovijedajući o Aliji Đerzelezu, a zatim i pišući priče o svojoj "turskoj" duši, Andrić je naumio odužiti dug zavičaju i osloboditi se fantoma čaršije, kasabe, varoši, koji je doživljavao kao prijetnju svojoj intimi. Nije na početku znao da je taj dug - koji će u njegovo ime opisati Danilo Kiš u jednoj priči iz zaostavštine - mnogo veći od jednoga ljudskog života. Opisujući, pišući i upisujući svoju Bosnu Andrić je ustvari ispisao jednu zemlju. Nemoguće je danas zamisliti što bi bila Bosna, kako bi izgledala, da je Andrić nije napisao.
Pripovijetka "Put Alije Đerzeleza" dobar je početak za čitanje Andrića. Osim što donosi čaroliju velikog pripovijedanja, u njoj kao da su sadržane i formalne strukture budućega Andrićeva pripovjednog i romansijerskog djela. Sabrane Andrićeve "Priče" u izdanju Lagune naći ćete po hrvatskim knjižarama, a "Put Alije Đerzeleza" je i u odličnom izboru Andrićevih priča koji je za Školsku knjigu načinio Krešimir Nemec, naslovivši ga "Mara Milosnica i druge pripovijetke".
Almas, idealan čitatelj
Almas bio je rodom iz Foče. Malo nakon biokovskog potresa stigao je na Makarsko primorje trbuhom za kruhom. Radio je kao fizički radnik, uglavnom pomažući zidarima koji su tih godina buđenja turizma imali pune ruke posla. Imao je nesvršena četiri razreda pučke škole, i golemu strast za čitanjem svega i svačega. Dostojevskog, kao i ljubavnih roto romana, predvojničkih priručnika, uputstava za upotrebu. "Iz svega što piše može se nešto naučiti!", govorio je kad bi ga pitali i kad ga ne bi pitali, doživotno oduševljen, blagoslovljen time što umije čitati. Golemo bješe Almasovo čitalačko bogatstvo. I strašna bi njegova smrt: netko je slučajno bacio neugašen opušak dok je Almas bitumenom premazivao betonsku ploču na kući. Planuo je i izgorio. Bilo je ljeto 1969.
Sahranjivanje knjiga
Staro jevrejsko groblje u Sarajevu najveće je židovsko groblje u Europi, nakon onog u Pragu. Tu su kroz stoljeća, sve do sredine šezdesetih, sahranjivani ljudi. Ali na jednom dijelu groblja su sahranjivane i oštećene, potrošene, ili na bilo koji način neispravne, svete i obredne knjige. One bi najprije, zajedno s ostalim potrošenim ili neispravnim obrednim predmetima, bile čuvane u posebnoj ostavi, genizi, da bi se zatim, po sličnom obredu kao i pokojnici, opremale za grob, pa bi se upriličio sprovod, koji se obavljao svakih sedam-osam godina. U prvo vrijeme, knjige su sahranjivane kraj rabinova uzglavlja, sve dok na groblju nije načinjena zasebna grobnica, također geniza. Posljednji put u Sarajevu takva je sahrana obavljena 1927. Novine su izvijestile o dugoj i veseloj povorci muškaraca, žena i djece, na dan kada nije bilo mrtvaca. Često pomišljam da bi bilo ispravno sahranjivati knjige kao ljude. Pritom, vjerujem Almasu: svaka je knjiga sveta knjiga. Skoro svaka.
