U zadnje vrijeme jako je moderno objaviti što je čovjek novog spoznao, vidio, pročitao, naučio... u uvjetima izolacije u koju nas je natjerao koronavirus. No, katkada je mnogo zanimljivije ono (usuđujem se reći) staro i prokušano, iznova osvijestiti vrijednosti koje traju godinama, a u kojima uvijek iznova nalazimo i smisao i pravi sadržaj i svojevrsnu utjehu. Upravo je takva radijska emisija “Dobri duh Zagreba” koju već godinama na Radio Sljemenu uređuje i vodi radijski (i televizijski) doajen, dugogodišnji član stručnog žirija Večernjakove Ruže – Vojo Šiljak. Kontaktirali smo ga nakon što je prošle subote radijski eter Radio Sljemena bio zasut objavama o promjeni termina upravo ove njegove radijske emisije. Pokazalo je tako Sljeme (radiostanica koja se doista u koronom i potresom napadnutom Zagrebu iznova dokazala kao nepresušan izvor ne samo pravodobnih informacija već i brige za sve svoje sugrađane) da zna koliko ljudi sluša – i voli – Voju Šiljka, čovjeka kojem su od njegova radiofonijskog glasa jači tek smisao za humor i sve što je u životu naučio o Zagrebu i njegovim stanovnicima.
A uči Vojo od davnih dana. Rođen je 1941. u mjestu Bolč, pokraj Bjelovara, a novinarstvo je njegov prvi i jedini izbor. Od 1963. prvo kao suradnik, a zatim i urednik, bio je dio redakcije Studentskog lista da bi se 1965. zaposlio na tadašnjoj Televiziji Zagreb. On je jedan od rijetkih novinara koji je imao obrnuti put jer u tim se vremenima u pravilu počinjalo na radiju pa prelazilo na televiziju. No on je posao prvo dobio na televiziji, 1969. zaljubio se u radio pa počeo raditi i kao radijski novinar, urednik i voditelj. Upravo s Hrvatskog radija otišao je u mirovinu 2006. godine. Letimičan pogled na popis emisija koje je radio na Radio Zagrebu i Radio Sljemenu pokazuje da je riječ o antologiji. Dovoljno je reći: “Taksi za Babilon”, “Zeleni megaherc”, “Crvena jabuka”, “Vikend program nedjeljom”, “Ulicama kružim ne bih li je sreo”, “Nemam više vremena”... sve do današnjeg “Dobrog duha Zagreba”. Pitamo ga stoga u čemu je tajna tolike popularnosti baš ove emisije o kojoj su mnogi postali pravi ovisnici:
– To je generacijska emisija, za sve nas koji malo duže pamtimo. I zagrebačka emisija! Radiofonski vrlo je dobro realizirana, s dobrom glazbom koju ja biram, a temelj joj je polustoljetno poznavanje ljudi koji me slušaju. Dobro znam što oni vole i dobro pazim da slušatelje ne opterećujem politiziranjem i kojekakvim stupidnostima – kaže Vojo. I zaista, emisija je to koja na neki način govori o njegovu dugom profesionalnom trajanju, u svakom njezinu izdanju bezbroj je štikleca, anegdota, ljudi, sjećanja... Iz nje se čuje ne samo da je njezin autor sve to proživio nego i da je strastveno volio taj život. I ljude u njemu. – Ta je konstatacija rengenska snimka emisije i onoga što njome želim reći. Siguran sam da slušatelji osjećaju moju dobronamjernost i želju da im budu ugodne te minute u kojima pokušavam njihovu pozornost skrenuti s raznih nevolja koje ih sve više okružuju i napadaju – objašnjava Vojo Šiljak dok ga upozoravam kako je ono što osobno najviše volim u toj emisiji njegov nepokolebljiv optimizam. Gdje ga pronalazi, pitam.
– Možda i nisam baš uvijek optimist. Možda sam samo izvrstan glumac, a da to ni sam ne znam, pa glumim optimizam i slušateljima i sebi. Ili da citiram Malog princa: “Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno očima je nevidljivo.” S godinama sam došao samo do jednog zaključka: optimizam je iluzija, ali savršeno je beskorisno biti pesimist – kaže Vojo. Najbolji dokaz tog zaključka i njegova je sadašnja situacija. Kao da nam koronavirus nije bio dovoljan, Zagreb je zatekao i potres, i to potres koji je Voju Šiljka sa suprugom potjerao iz njihova doma na Britancu. Pitamo ga stoga kako se nosi s novonastalim životnim okolnostima.
– U početku sam se pokušao utješiti dosjetkama. Pojavom korone shvatio sam da pripadam rizičnoj skupini, a ovaj virus nimalo nije bezazlen i s njim treba ozbiljno. No humor i sada podiže moral. Stvarno bi trebalo skupiti sve bisere i kada sve prođe, osnovati Muzej korone. Ali, ni najzločestiji um nije mogao zamisliti da će nas istodobno zadesiti i zemljotres. Među stradalnicima smo moja supruga i ja. Pola stoljeća bili smo u stanu u blizini Britanskog trga. Nismo taj stan dobili ni od komunista ni od kapitalista, sami smo ga kupili i uredili. I tu je bio cijeli naš život. Sve je to nestalo u trenu. Sada s vremena na vrijeme “kao lopovi” svi mi koji smo morali iseliti ulazimo u te naše stanove kojima prijeti novo urušavanje, uzimamo što nam je ostalo kako bismo to ponijeli kao uspomenu i potrebu – govori Vojo i otkriva kako se i kamo smjestio:
– Naravno, primila nas je u svoj dom naša kći Lea, a kako je njen stan jako mali, naša sjajna prijateljica Nera (neću spominjati prezime ni adresu) dala nam je na korištenje svoj stan. Beskrajno smo zahvalni. Stan je mali, jako lijep, ali nije naš i ne znamo do kada ćemo moći biti u njemu – kaže Vojo, a na pitanje ima li neki savjet za ljude koji su u sličnoj situaciji, savjet koji bi nekome drugome mogao pomoći da pronađe motive za borbu – za život, profesionalno trajanje... odgovara:
– Istinski suosjećam sa svima koji su u ovakvoj situaciji u kojoj se nalazi moja obitelj. Veliki dio svog života posvetio sam galerijama, muzejima, kulturnim institucijama... Mnoge od njih devastirane su i zaslužuju pomnu obnovu. Međutim, mišljenja sam da bi prije svega trebalo pomoći ljudima. Znate, mene često nazivaju “legendom i bardom” novinarstva. Hvala im, lijepo je to čuti i velika je to čast, ali meni je u ovom trenutku bitniji krov nad glavom. Naime, nisam se na vrijeme snašao da imam nekoliko krovova, kaže ovaj veliki profesionalac kojeg generacije pamte i kao popularno TV lice, čovjeka koji je vodio i “Male noćne razgovore”, kviz “DO RE MI”, “Crno-bijelo u boji”... I za kraj pitamo ga vjeruje li da ćemo kada sve ovo konačno završi i ostane iza nas, a kao što mnogi predviđaju, biti bolji ljudi, spremni na veće zajedništvo?
– E, tu posustaje i moj poslovični optimizam – kaže on.
VIDEO: Povijest Večernjakove ruže: Pogledajte kako je sve izgledalo kroz godine
Strašno. Ne dao Bog nikome.