Radio Tvornica s emitiranjem je krenuo prošle godine, okupili su dobro znanu ekipu sa Stojedinice i krenuli u pohod na domaću radijsku scenu. Jedna od emisija koju slušatelji svakodnevno imaju priliku pratiti je i ''Tvorničar'' koja pokriva teme širokog spektra te donosi aktualne teme pod vodstvom Mislava Miličevića koji je, uz radio, veliki ljubitelj kvizova. Mislav nam je u razgovoru otkrio tko mu je bio omiljeni gost te ima li neke posebne rituale prije svake emisije budući da za sebe kaže da je pomalo praznovjeran.
Ispričajte nam ukratko o emisiji ''Tvorničar''. Kada se emitira, koliko traje i koje sve teme pokrivate u emisiji?
"Tvorničar" je dnevna radijska emisija izuzetno širokog spektra. S jedne strane, dva puta tjedno, ponedjeljkom i četvrtkom, obrađuje dnevno-političke teme iz zemlje i svijeta. Gosti dolaze u eter uživo i bez cenzure ili straha od nepopularnosti svog mišljenja iznose stavove i odgovaraju na naša pitanja. Utorkom, srijedom i petkom je raspoloženje skroz drugačije. Mikrofon preuzima svima dobro znani DJ Frx. Nova glazba uz iskusnog lisca koji istražuje glazbu "od igle do lokomotive". Emisije počinju u podne i traju do naših vijesti u 13 sati.
Kako se pripremate za emisiju? Postoje li neki posebni rituali? Jeste li praznovjerni?
Iskreno, da, ali nisu to ništa drugačiji rituali nego neki drugi radni dan kada nema emisije. Ovako iz glave, imam rituale na laptopu, pa primjerice uvijek pripremam pitanja u istom fontu, pokušavam imati sve natuknice i pitanja na jednom A4 papiru. Gotovo kao praznovjerje, ali je u principu ideja iza toga imati što bolju kontrolu nad situacijom u eteru. Eter je prepun iznenađenja i jako je važno zadržati momentum, a izgubljeno šuškanje papira u potrazi za nekim podatkom svakako može taj momentum izgasiti
Kakva je radna atmosfera? Kako se slažete s kolegama?
Mala smo redakcija pa smo primorani slagati se, jer inače ne bismo mogli niti raditi u miru. Sadržaj "Tvorničara" u potpunosti ispisujemo Frx i ja. Goste pozivam sam uz pomoć kolega koji uskaču s kontaktima, brojevi su u ovom poslu glavno oruđe rada. Emisija ide dva puta tjedno i važno je imati što izravniji kontakt s potencijalnim gostima. Njihovo vrijeme je njima dragocjeno i veliki je izazov nagovoriti nekoga na razgovor u trajanju od gotovo sat vremena s glazbenim pauzama. Situacija je drugačija prije izbora, ali to je sasvim drugi "sport". Pravila igre se tada mijenjaju, oni tada trebaju prvenstveno nas i naše minute, a ne obratno.
Redakcija vam se nalazi u samom centru grada. Je li lokacija praktična?
Redakcija je u samom centru grada, u Ulici Pavla Hatza, u dvorištu gdje se nalazi i Beertija. Zgodno je za Tvorničara da je tako. Saborski i gradski zastupnici mogu jednostavno doći i otići od nas. S obzirom na to kakve rasporede imaju, to je ponekad presudno za održavanje emisije baš sa željenim gostom.
Koji su najveći izazovi radijskog posla?
Izazovi su stalni. Ljudski je griješiti, a eter je taj koji otkriva sve mane. Novinar je slušatelju autoritet i iznimno je nelagodan osjećaj pogriješiti u ovome poslu jer, iako posljedice nisu problematične, greške su te koje se najglasnije čuju. Stres je prisutan, ali u onoj mjeri koliko si to sam dopustiš. Što je veći opseg rada, što je jači gost, to je i više stresa, ali kao sve u životu, osjećaj nakon dobro odrađenog razgovora sa zahtjevnim gostom nešto je što me gura dalje raditi ovaj posao, bez obzira na stres.
Teme ne biramo mi, teme biraju nas. U redu, to možda nije u potpunosti točno jer je uvijek na stolu nekoliko aktualnih problema u društvu, ali kako se mijenja narativ u javnosti, tako nam se i teme nameću same od sebe. One dolaze u pravilnim intervalima, zna se o čemu se govori na jesen, na zimu, prije izbora itd. Akteri su ti koji se mijenjaju, ali kada retrospektivno sada pogledam posljednje četiri godine, neka imena ostaju tu gdje jesu bez obzira na sve.
Kako birate goste i koga biste izdvojili da vam je bio posebno zanimljiv?
U principu, pokušavamo dovući goste koji na najbolji mogući način mogu prezentirati neku temu. Eter je zahtjevan, ne trpi suhoparne monologe bez dinamike između gosta i voditelja. Gost je taj koji postavlja razgovor na noge, daje mu kontekst i u principu usmjerava svojim odgovorima mene kao voditelja. Ponekad je potrebno zaokrenuti taktiku usred razgovora kako bi se iz gosta izvuklo što je više moguće informacije. Jedini scenarij iz kojeg se teško je izvući je onaj kada gost defenzivno drži odgovore mutnima. Srećom, nisam imao situaciju gdje me gost odveo u takav teritorij.
Koga biste voljeli ugostiti, a da još niste imali prilike?
Sumnjam da ću ga ugostiti na Hatzovoj, ali tko zna, možda Tvorničar skoči do Pantovčaka. Volio bih ponoviti razgovor s predsjednikom Republike. Razgovarali smo taman pred predsjedničke izbore, mislim da bi sada bilo još bolje. Premijer je svakako najveći izazov za svakog novinara, ima uhodanu retoriku, uspješno skreće s tema, mislim da bi to bila kruna moja dosadašnje karijere. Sat vremena s premijerom.
Ljubav prema novinarstvu je slučajna ili ne?
Nisam kao dijete vokalizirao tu želju, ali novinarstvo je uvijek bilo tu negdje. Neki dan sam naletio na neku prastaru snimku/skeč koji sam snimao s prijateljima na onim starom Hi8 kamerama. U jednom trenu spomenem u kadru da sam ja "samo novinar". Što je najsmješnije, tad mi nije bilo ni na kraj pameti time se baviti. Tek sam kasnije nekako povezao svoju luđačku znatiželju s pisanjem, pa se sve to onda pretočilo u profesiju koju sada radim.
Što biste rekli, je li kreativniji radio ili televizija?
TV voditelji su u prednosti s jedne, ali ipak u minusu s jedne druge strane. Gledatelji lakše mogu uhvatiti atmosferu preko kamere, puno toga se dade iščitati iz tjelesnih gestikulacija. Od toga kako voditelj postavlja pitanje, do toga kako gost odgovara, maše li rukama, je li nervozan itd. U eteru je, pak, situacija drugačija. U eteru smo, kako god se zvali i kakvu god ulogu obnašali, samo glas. I upravo tu leži jedan egalitet koji se prešutno postavi na relaciju voditelj - gost. Mislim da to jako pomaže gostima da se otvore i možda kažu nešto što inače ne bi, ipak nema te kamere i blještavih reflektora. Pažnja je na nama, ali prešutno.
Sjećate li se svoje prve emisije? Jeste li imali tremu?
Ne mogu se sjetiti tko mi je bio baš prvi gost. Možda Tomislav Stojak, ali nisam siguran. Sjećam se da sam imao tremu, ali kroz par minuta sam pohvatao neke najosnovnije konce i najbitnije, nisam osjećao susramlje slušajući samog sebe. Mislim da su i kritike bile dosta dobre, to mi je diglo elan i samopouzdanje da za iduću emisiju budem precizniji i oštriji.
Otkrijte nam kako izgleda vaš tipični radni dan.
Trenutno, kao iz nekog američkog filma. Vodim psa sa sobom na posao, radni dan mi se sastoji od slušanja vijesti non-stop, pisanja tekstova, etera i improvizacije i između svega toga, kratkih šetnji sa psom oko radnog mjesta. I tako iz sata u sat, sve do 17 kada podvlačimo crtu uz vijesti dana. Uza to sve, tu je i traženje gostiju za "Tvorničara", puno sam na mobitelu, nešto manje na mailu.
Uz radio se uvijek vežu neke zanimljive anegdote i priče. Imate li neku koja vas uvijek nasmije?
Uh bilo ih je. Od toga da sam puštajući telefone u eter jednom naletio na vlastitog didu koji se raspravljao s Miroslavom Škorom, do toga da mi se Vladimira Palfi rasplakala u eteru. Bilo je dosta napeto i s tada ministrom Kuščevićem, imali smo raspravu na rubu svađe nakon emisije. Mislim da su referendumske inicijative bile u pitanju.
Već ste godinama na radiju, vidite li se u eteru do kraja karijere ili pak imate neke druge planove?
Kada pogledam naprijed, ne vidim samo eter, ali sam svjestan da ga obožavam i da se u njemu osjećam ugodnije nego izvan njega. Ima nešto u toj crvenoj lampici gdje je sva vaša pažnja u mojim rukama, a nitko te ne vidi. Tako da, ako bude prilike, gurat ću tu priču dalje i dalje... zašto ne. Obožavam pisati, ne mislim zanemariti ni takvu, nešto drugačiju formu. Ipak, kao da najbolje funkcioniram kad se pred mene postavi zadatak "na mjestu".
Ako se ne varam, Radio Tvornica krenuo je prošle godine? Kakva je reakcija publike?
Jest. Ljudi nas otprije poznaju i bilo im je drago opet nas vidjeti na okupu. Krenuli smo uz taj ljudski kapital, guramo naprijed svaki dan pa gdje nas odvede.
Kakav je glazbeni ukus domaće publike. Preferiraju li stranu ili domaću glazbu?
Mislim da je publika rascjepkana po pola. Uostalom, domaća publika sluša ono što možete čuti na radijskim postajama i na playlistama streaming servisa. Rekao bih da je mlađa publika svakako zakačena za regiju, dok oni stariji možda više slušaju strane evergreene. To je neki moj dojam, teško je to procijeniti, ljudi slušaju što im se sviđa u datom trenutku. Fluidno je to.
Vaša velika ljubav su i kvizovi. Odakle se rodila ta ljubav? Na kojim kvizovima ste sudjelovali?
Mislim da se ljubav rodila negdje 1996. godine kada mi je netko, mislim pokojni dida ili stariji brat, prvi put u ruke predao atlas. Sjećam se točno, stara edicija je to bila. Ja sam godinama Šri Lanku zvao Cejlon itd. Mislim da je tu krenula znatiželja. Kasnije sam geografiju proširio na povijest, povijest na pop-kulturu, a onda sam se prijavio prvi put na kviz na TV i krenuo čitati o svemu što mi je palo pod ruku. Nastupao sam na "1 protiv 100", "Sve u sedam", "Potjeri", "Šifri" i "Milijunašu". Silno bi htio probati Kviskoteku, mislim da bi to bio najveći izazov za mene kao kvizaša.
VIDEO Anđa Marić prošetala pistom nakon dugo vremena: Tek je nedavno napravila prve samostalne korake u sedam godina, a s multiplom se bori od 2012.
