O umjetniku uvijek govore više njegova djela nego bilo kakve riječi. Zato je prije čitanja ovog životnog intervjua s hrvatskim art modnim fotografom Borisom Štajduharom najbolje prvo dobro pogledati sve fotografije na ovim stranicama i prepustiti se užitku. Možda ćete se usput iznenaditi koga je sve razodjenuo, u kakvim je pozama slikao ljude za koje nikada ne biste rekli da bi pristali na takvo što, neke možda nećete ni prepoznati zbog konteksta fotografije. I možda će nekima biti sasvim dovoljno pogledati samo ove predivne antologijske fotografije i zaklopiti novine. Ali toplo preporučujem i drugo poluvrijeme – čitanje životnog intervjua s Borisom u kojemu otkriva mnogo pozadinskih situacija koje su beskrajno zanimljive, ponekad zabavne, ali nerijetko i teške, problematične, i koje daju potpunu sliku umjetnika koji je objavio najviše fotografija u hrvatskim novinama i magazinima, i čije su slike završile na najviše naslovnica. On je prvi Hrvat čije su modne fotografije objavljene u Vogueu, surađivao je s najprestižnijim regionalnim magazinima, izlagao na samostalnim i skupnim izložbama, organizirao spektakularan fotoprojekt Izbor najseksi Hrvatice, autor je brojnih uspješnih kampanja za razne svjetski poznate brendove... I upravo je Boris postao prvi novinski stilist: svojim je modelima osobno nabavljao krpice i dogovarao šminkera i frizera, sve kako bi bilo točno onako kako je zamislio. Cijeli je život freelancer, danas radi tempom koji mu odgovara, a ovaj rođeni Zagrepčanin svoj je grad zamijenio kućom u Velikoj Gorici gdje najradije puni baterije.
Za početak, kako ste se počeli baviti fotografijom?
Slučajno, na jednom sam putovanju pomogao osobi staviti film u mehanički fotoaparat, usput pogledao kroz objektiv i vidio jednu sasvim drukčiju sliku. Iako do tada nikada nisam držao fotoaparat u ruci. Otprilike sam namjestio blendu i ekspoziciju, pogledao kroz aparat i okinuo par fotki. Odmah mi se svidjelo to što sam napravio i s vremenom sam počeo sve više snimati. No htio sam i izrađivati fotografije pa sam kupio opremu, aparat za povećavanje, fiksir, razvijač, crveni filter, lampu... Na kraju sam htio i sam razvijati filmove pa sam se i za to opremio i zaokružio priču.
Onda se sjećate svoje prve fotografije?
Da, okinuo sam je kroz prozorčić aviona s tog putovanja. Bilo je to 1979. i već za nekoliko mjeseci usavršio sam zanat, pogotovo izradu fotografija i razvijanje filmova. I onda me poznanik upitao bih li snimao nešto za jedne općinske novine. Živio sam tada na Prisavlju i rekao – O. K., idem probati. Mislio sam da će biti dobro ako mi uopće nešto objave. Međutim, ubrzo sam preuzeo cijele novine jer izdavači nisu bili zadovoljni osobom koja je to do tada to radila. I s tom sam zaradom od prvog fotografskog i novinarskog posla kupio prvi fotoaparat. Bio je poluamaterski, ali ipak iskorak za moju karijeru.
To je bila tranzicija iz hobija u profesionalne vode?
Nije to još bilo profesionalno, a ja sam mislio da taj moj rad i ne vrijedi previše. Ali onda je došlo do druge prekretnice u mojoj karijeri kada mi je kolega, koji je u to doba već bio poznati fotograf jer je radio u Poletu i iza sebe imao neke izložbe, rekao da će uzeti nekoliko mojih fotografija i odnijeti u svoju redakciju. Bilo je to početkom '80., odmah su me pozvali u Polet i dali mi neka probna snimanja, bez novinara. Ali svaki put kad bih nešto snimio, urednici su to uzeli, novinari bi nešto napisali i oni bi objavili.
Kad ste počeli izgrađivati svoj stil snimanja?
Negdje 1982. organiziran je Zagrebački salon i Goran Trbuljak je došao u redakciju Poleta i iz arhive odabrao dvije moje fotografije za izložbu. Na jednoj je bio sastav Dorian Gray, a druga, na kojoj neki tip gleda fotografije i otpuhuje dim iz cigarete, uopće nije bila ni objavljena u Poletu. I upravo je ona bila jedna od najvećih senzacija Salona, svi su pisali o tome kako je to nov pogled na fotografiju. Tako da mi je ona otvorila mnoga vrata.
Koliko je to bilo namještena fotografija?
Malo, samo sam zamolio frajera da se približi slikama.
Dakle ta je fotografija bila ozbiljna prekretnica?
Da, ona mi je dala samopouzdanje, bio je to znak da ipak radim dobro.
Koliko ste ostali u Poletu?
Od '80 pa sve do kraja '90., s time da nikada nisam radio samo za jedan časopis. Tako sam '85 počeo raditi u Startu, a '86. u Svijetu. U Startu se bilo teško probiti, tamo su radili tada najbolji jugoslavenski fotografi i trebalo se "tući" s ljudima koji su tamo bili već godinama. Meni bi ipak dali neku reportažu za dvije strane, ali kada bih im donio robu, objavili bi je na pet stranica.
Jeste li onda došli do tih glasovitih duplerica?
Ne, to mi nisu dali, teško se bilo do njih probiti. Ja sam mogao raditi sve osim toga. Uglavnom, u Poletu i Startu imao sam slobodne ruke i mogao raditi ono što volim, dok u Svijetu nije bilo baš tako. Tamo sam bio limitiran i nisam mogao objaviti fotografije koje su prelazile neke njihove zacrtane granice. Odnosno, ako to što sam ja donosio nisu vidjeli do tada, taj stil i način snimanja, onda mi nisu objavili. Dakle, dosta konzervativniji pogled nego u Startu ili Poletu.
Što ide nakon tog razdoblja, Globus?
Polet se ugasio početkom 90-ih, a za njim i Start. Onda je krenuo novi Start koji nije dugo trajao. Tamo sam odmah imao naslovnicu na kojoj je bio Antun Vrdoljak. Nažalost, dobro sam prognozirao kad sam rekao da to neće dugo trajati čim je na coveru Vrdoljak, koji je tada bio potpredsjednik Hrvatske. I doista se brzo ugasio. Ali onda je počeo izlaziti Globus i u njemu sam počeo raditi od prvog broja. Redakcija je bila u Kockici, a ja sam stanovao preko puta.
Što je bio vaš posao u Globusu, portreti, reportaže?
Pokušavao sam odmah raditi u nekom svom modu, to su bile političke novine i ubrzo je počeo rat. Globus je najprije bio velikog novinskog formata i to nije baš najbolje prolazilo, ali onda su smanjili format na otprilike današnji oblik. Uglavnom, u sklopu Globusa počeo je izlaziti TV Best, raskošni prilog s kulturnim i zabavnim sadržajem, kao recimo Ekran. I praktički sam za taj prilog gotovo sve sam slikao. Sjećam se da je na prvoj naslovnici 13. lipnja 1991. bila Severina, tada je bila još relativno nepoznata. Pored njezine slike je stajalo "Ljepša od Tajči". Zamislite da to danas stavite na naslovnicu?
Uskoro sam krenuo sa serijom provokativnih fotografija jer je Ninoslav Pavić htio da to izgleda drukčije, pa su nam se želje poklopile. Moram reći da je on jako cijenio i razumio fotografiju, shvaćao je koliko je važan vizualni dio. Europapress holding koji je vodio Nino puno je polagao na sadržaj, ali i na estetiku. Sve je moralo biti zaokružena priča. Praktički sve iz svijeta estrade koje sam slikao uspio sam skinuti do gola ili skoro do gola. Nije bilo nikakvih zabrana, danas to dakako ne bi prošlo. Danas sam i svoj izbor Najseksi Hrvatice morao ugasiti jer nisam mogao više pronaći sponzora zbog imena "najseksi". Preko noći se pogled na golo tijelo drastično promijenio.
Dok ste slikali polugole i gole ljude, s kim je bilo teže raditi, s muškarcima ili ženama?
Ovisi to od osobe do osobe. Ja sam točno znao s kim mogu što dobiti, a s kim ne mogu, bitno je povjerenje. Onaj tko se ne želi skinuti, neće se skinuti. Ne može ga nitko prisiliti na to.
Osjetite li kad netko bi, ali kaže – ne?
Da, jer na kraju moraš biti prije svega psiholog. Nije bila stvar samo u skidanju, nego osobu treba i opustiti kad se skine i stane pred rasvjetu i fotoaparat. S tzv. celebrityjima mi je uvijek bilo teško raditi. Naravno, početkom 90-ih kad sam to počeo raditi dolazili bi mi nenašminkani, s lošim frizurama, pa sam uveo da mi šminkerice i frizerke pripreme modele, da to ipak na nešto sliči. A i sam sam postao stilist i posuđivao krpice za photo sessione. Otvorio se tada u zagrebačkoj Savskoj Super Stuff, dućan s engleskom modom, i ja sam se sprijateljio s vlasnikom. Tu bih posuđivao garderobu za celebrityje, jer ono u čemu su dolazili tih 90-ih godina bilo je smiješno. Tako sam postao prvi stilist u novinama.
Tada počinje ta vaša nova karijera, ti legendarni photo sessioni koje pamtimo?
Moram priznati da je sve vrijeme veliki problem bila produkcija takvih photo sessiona jer se i štedjelo. Sva snimanja su bila čiste improvizacije. Sve te produkcije sam na kraju osobno dogovarao, pa čak i lokacije za snimanja. I sve sam to dobivao besplatno.
Kako ste Sanju Jovanović, tadašnju prvakinju i svjetsku rekorderku u plivanju, uspjeli skinuti i obojiti u zlato?
S njom sam otprije bio dobar i dogovorili smo se – ako osvoji zlato na EP-u u Eindhovenu, po povratku u kući ću je prebojiti zlatom i fotografirati. Rekla je O. K., iako nije znala što ja zapravo namjeravam. Sanja je, prema očekivanjima, osvojila zlato i vratila se u Hrvatsku, a mi smo se dogovorili da se sljedeći dan nađemo u Rijeci gdje je živjela i trenirala i obavimo posao. Ali ja još uvijek nisam znao gdje ću je snimiti, pa sam se u zadnji čas dogovorio s jednim riječkim frizerom da će mi ustupiti prostor nakon završetka radnog vremena. No sat vremena prije polaska iz Zagreba otkazala mi je šminkerica i rekla da ima pregled u bolnici, iako smo samo dan prije sve dogovorili. Dobro, što ću sad, idem dolje, vozim, led na cesti, snijeg pada, sve zamrznuto i jedva se nekako probijam do Rijeke. Putem zovem sve moguće šminkere iz Rijeke i na jedvite jade pronađem jednoga, koji nije imao pravu zlatnu boju, imao je neku dosta osrednje napravljenu, ali nije bilo vremena za daljnju potragu. Kad sam došao kod Sanje, odmah me je upitala: "Kako ćeš me slikati?" "Pa obojit ću te u zlato." "Kako misliš, pa što ću imati na sebi?" "Pa zlato!" I tek tada je shvatila da će biti gola, ali je pristala. Šminker joj je premazao tijelo bojom i ona je baš sudjelovala u fotografiranju pa su fotke bile odlične. To je bila svjetska ekskluziva i očekivao sam, naravno, da slika izađe na naslovnici Globusa. Ali tadašnji glavni urednik nije se usudio raspaliti tu fotku na coveru, dakle nešto što bi ama baš svatko učinio na njegovu mjestu. Ne, on ju je unutra raspalio na deset stranica, a na naslovnici je osvanula tek u jednoj maloj kockici. Nino Pavić, koji je tada bio u bolnici, poludio je kad je vidio da to nije na naslovnici jer je vjerovao da bi ta fotka bitno povećala tiražu. Smatrao je da je to svjetska ekskluziva jer je bila peta žena u svijetu koja je to tako napravila.
Kakve su bile reakcije na Sanjine fotografije?
Ona je bila jako zadovoljna, okolina manje. Mnogi su je kritizirali zašto je to napravila. Kao, ona je sportašica, svjetska prvakinja, što se ima obnaživati...
Je li ju to pokolebalo?
Mislim da nije, to je ionako bilo već pred kraj njezine karijere. Tako je to kod nas, počnu te napadati čim napraviš nešto izvan utabanih konvencija.
A vjerojatno su svi buljili u te njezine fotke.
Naravno, to vam je isto kao i s onim Severininim filmićem.
Zanimljivo je bilo snimanje s Kasandrom u Zoološkom vrtu, zapravo bilo je opasno, koliko znam...
Tadašnji direktor Zoološkog vrta dao nam je otvorene ruke – mogli smo ući u koji god kavez želimo, ali na vlastitu odgovornost. Sad kad pogledam unatrag, bilo je to dosta suludo. No bio je to izazov, kad idem raditi, ne razmišljam o tome koliko je to opasno. Jednom sam snimao Svjetsko prvenstvo u padobranstvu, bio sam u helikopteru i samo se nogom zakačio za klupu, a da nisam bio zavezan, i visio kako bih snimio dobru fotku.
VEZANI ČLANCI
Zašto se niste vezali?
Ako si vezan, ne možeš snimiti padobranca kad iskoči, jer odmah propadne. Da ne propadne, propeler bi ga usisao i sredio.Uglavnom, u ZOO-u smo prvo otišli kod lika koji hrani morske lavove. Kasandra je držala ribice pa je odlučila, umjesto da nahrani morske lavove, "hraniti" timaritelja, hahaha... Onda smo se došetali do kaveza s gepardima i timaritelj nas je ležerno pustio unutra. Kasandra u svom elementu, zato je i bila hrabra, ja s druge s aparatom, ne razmišljam koliko je situacija opasna. I krenemo sa snimanjem, a gepardi se sve vrijeme zaletavaju malo prema meni, malo prema njoj. No nisam previše pažnje obraćao na to, bio sam koncentriran isključivo na objektiv. I kad je završilo snimanje, dođe do nas timaritelj, nosi dva zeca: "Bacite ih gepardima, gladni su!" Tek smo tada shvatili da smo bili u kavezu s gladnim zvijerima.
Išli ste i do nilskog konja?
Da, ali najprije smo svratili k zmijama i ja sam prvi put u životu primio velikog pitona u ruku i dao ga Kasandri. Uzela ga je s gađenjem, ali obavili smo i to fotkanje. Kod tigrova nismo mogli ući, ali kod nilskog konja nas je timaritelj pustio, opet na vlastitu odgovornost. "Ja sam jedini koji je bio unutra s njima", upozoravao nas je, ali ne i pokolebao. Kasandra se grdosiji ipak nije usudila prići blizu. Da bih ga oraspoložio, dao sam mu hrane, a on je krenuo prema Kasandri koja se baš uplašila. I tada sam napravio fotku gdje izgleda kao da nilski konj slini na nju.
Što je bilo opasnije, s gepardima ili s tim konjima?
Teško mi je reći, gepardi nisu bezopasni, a nisu ni nilski konji.
Biste li i danas ponovili tako nešto?
Mislim da ne bih. Onda sam bio dovoljno lud da to radim, a i Kasandra je željela da napravimo nešto otkačeno jer je bila udarena, kao i ja. Uglavnom, bila je jako zadovoljna tim slikama.
Zaziru li ljudi obično od toga da ih se slika malo drukčije, pomaknuto?
Pa ljudi se većinom ne vole fotografirati, kao što ni ja sam ne volim biti ispred kamere. Najveći problem je s glumcima koji se u pravilu ne žele slikati. Glumice još nekako, ali glumci nikako.
Slikali ste golog Lupina u kadi, je li on bio problematičan?
Meni ne, Lupino jako cijeni moj rad, odmah je pristao! Nikome se nije dao slikati gol, ja sam jedini koji ga je "svukao". Ali sve je krenulo iz zafrkancije kad su mi cure iz Glorije rekle – 'ajde skini Lupina ako možeš. I onda sam ga golog slikao za društvo iz redakcije pa su to nekim čudom i objavili u Gloriji.
"Skinuli" ste i Veljka Martona?
Da, ali kad je sve bilo gotovo, predomislio se i više nije htio da to izađe. Sljedećih pet dana sam dan i noć bio s njim na vezi telefonom. Slao je fotke svojim prijateljima i svi su ga podržavali jer se pribojavao što će biti kad slike izađu. On je ipak vlasnik Martimexa i prvog privatnog muzeja Marton. Na kraju je pristao i fotke s pričom izašle su u Globusu.
Što je bilo poslije? Je li imao problema poput Sanje?
Ne znam. Znam samo da me je netko od njegove rodbine zvao i napao me zašto ga vrijeđam, kako sam mogao skinuti čovjeka od 70 godina.
Volite slikati ljude u vodi?
Sjećam se kad sam Josipu Lisac snimao u hotelu Valsabbion u Puli. Okladio sam se tada s vlasnicama da će Josipa sama predložiti da je snimam u bazenu. Nema šansi, odgovorile su. I odvedem Josipu do bazena, ništa joj ne spominjem jer znam – budem li je nagovarao, ona će to odbiti, čekao sam da sama to predloži. I u jednom trenutku ona kaže: "Borise, a znaš što bismo mogli, pa mogli bismo u bazenu napraviti fotografije?" Ovi iz hotela su bili u šoku. I odmah sam je pripremio dok se ne predomisli, fotografirao i to su isto bile senzacionalne slike.
Je li vam to slikanje Josipe dalo ideju za Ivana Vrdoljaka, da ga potopite u odijelu u vodi? I gdje ste ga uopće slikali?
Na Jarunu. Od početka mi je bio plan to napraviti, rekao sam mu da bih ga slikao na jezeru, ali mu nisam otkrivao detalje. Kad sam mu rekao da želim da uđe u jezero i da ćemo ispred njega u vodu staviti stol i na stol laptop, pristao je. Imao je gornji dio odijela, dolje nije imao ništa, ušao je i počeo sam raditi. Baš je tada naišao zaštitar i vikao na nas da smo pogrešno parkirali vozilo, uopće mu nije bio čudan prizor s Vrdoljakom, bio je totalno u nekom svom filmu. Kad sam došao poslije u Sabor, od Jadranke Kosor nadalje svi su mi čestitali i sprdali se malo na Vrdoljakov račun jer su vidjeli fotke u Globusu. Ali njemu je to tada bila velika reklama, isto kao Kerumu kad sam ga slikao s magarcem.
Fotografirali ste obnaženu Sunčicu Lalić za naslovnicu ženskog magazina Mila?
Da, Mila je bila magazin za domaćice i to je bilo neobično. Nada Mirković je došla za urednicu i očito htjela napraviti zaokret, tako da je došlo do ove naslovnice. Sunčica je pristala jer sam je i prije često fotografirao pa je imala povjerenja da će sve ispasti dobro.
Kakav je bio efekt tog radikalnog zaokreta?
Svi su bili oduševljeni, ali to je ipak bila jedina takva naslovnica. Odmah su se vratili na staro.
Upečatljivu i nadasve zanimljivu kampanju radili ste za Baldinini?
Prvi u Hrvatskoj dobio sam tako veliki posao. Pozvali su me iz Baldininija u Rimini gdje imaju tvornicu i showroom, dali su mi dva para muških cipela, ali su bile premale pa sam snimio dvije gole žene u tim cipelama. Kako su oni do tada imali konzervativne kampanje, to je za njih bio šok. Dogovarali su se, vijećali, i tek nakon dvije godine javili da sam dobio kampanju. I sada je to trebalo odraditi preko noći, ne znam ni gdje ću snimati, a dobio sam svjetsku kampanju koju odmah treba odraditi. Nazovem Sinišu Križanca u dvorac Bežanec i on mi je dopustio da mogu tamo besplatno snimati.Bilo je dosta problema oko tog snimanja i jedino što ne toleriram je da mi se netko miješa u posao. U takvim situacijama radije odbijam ili ne radim. Na ovom sam snimanju u jednom trenu rekao: "Odlazim odavde isti čas ako mi se ne prestanete miješati u posao. Ostavljam istog trena kampanju!" Shvatili su me ozbiljno i na kraju mi je Baldinini rekao da sam promijenio njihovu percepciju o marketingu. Ali iskrsnuo je novi problem – dobio sam samo po jednu cipelu, jednu čizmu, nigdje para! A brojevi su bili 37, pa koja manekenka nosi broj 37? Jedva da je bilo nešto broj 39 da cure to mogu obuti.
I što ste onda, slikali manekenke s različitim cipelama?
Napravio sam koliko sam mogao, slikao jednu po jednu nogu i cipelu.
Na kraju je to ipak bila uspjela kampanja?
Da, uspjela je kad sam se izborio za otvorene ruke.
Jeste li zaradili na toj kampanji?
Ma ne baš koliko ljudi misle, ali je kampanja uspjela, ipak je bila svjetska. Tako da se posvuda pisalo o tome, a slike su izašle i u američkom Vogueu. Iako je meni osobno to bilo jedno teško iskustvo jer se nabrzinu radilo, a i stalno sam bio ometan pa mi nije ostalo u najljepšem sjećanju.
Radili ste prvu mušku duplericu za Gloriju, i to s Nevenom Ćorkom. Kako je to bilo prihvaćeno?
Kad je krenula Glorija, mislim da je to bilo 1994., uskoro su imali jako veliku tiražu od 250.000 primjeraka. Odlučili su se za te muške duplerice, ali su na kraju objavljene samo dvije, ta s Ćorkom i Borisom Mirkovićem. Ne znam zbog čega su odustali za tako kratko vrijeme i kakav je bio feedback, jer tada nije bilo interneta.
Kako ste uspjeli razodjenuti i uslikati hrvatsku posadu boba?
Slikao sam ih kad su se plasirali na Olimpijske igre. Nazvao sam Ivana Šolu koji im je bio glavni, i dogovorio da ih slikam u zgradi Hypo centra u Zagrebu, i da donesu bob. Uglavnom, njemu sam rekao da bi ih slikao gole na što je uzvratio: "Neće ti se oni htjeti skinuti." "O. K.", rekao sam, "nagovorit ćemo ih". Došli su kombijem i izgurali bob koji uopće nije lagan, ima 250 kila, unijeli ga u dvoranu i pitali kako će se namjestiti. Kažem, bit ćete goli. Muk, svi u čudu. Ali pristali su.
Nisu pružali otpor?
Nisu, svejedno im je bilo. I super je ispalo.
Bili ste bliski s Enom Begović, praktički ste slovili kao njezin privatni fotograf?
Prvo sam upoznao Miju Begović i ona je jednom rekla da me želi upoznati sa starijom sestrom. Živjeli su u Berislavićevoj i došao sam kod njih doma i odmah dogovorio slikanje s Enom. Prvo sam je snimio za Start, a onda i za Svijet. To je bilo nakon filma "Pad Italije" kada je Ena postala poznata. Potom sam ju često snimao za Globus, bilo je zanimljivo raditi s njom iako se nije voljela slikati. Znalo se dogoditi da dogovorimo snimanje, dođem k njoj kući u Dežmanovu prolazu, a ona se nije spremila. Kažem, nema veze, sad ćeš se spremiti. Nemam ni frizuru. Nema veze, smočim joj kosu, sjednem na stolicu i slikam. I odlične sam fotke napravio, iako je stan bio sićušan.
Tri mjeseca nakon prometne nesreće u Zagrebu, kad je poginuo motorist koji se sudario s njezinim autom, natjerali su me da s Enom napravim novogodišnji kalendar. I sad, možete zamisliti tu situaciju. No pristala je, i ja sam onda sumanuto krenuo tražiti rekvizite i posuđivati stvari, iskrvario sam da sve skupim i taj posao napravim kako treba. Ena se slomila za vrijeme snimanja, ali uspio sam napraviti što sam htio. Slomile su je sve emocije i snimanje je trajalo jako kratko.
GALERIJA: Fotografije Borisa Štajduhara
Radili ste veliku izložbu Eninih fotografija nakon njezine pogibije?
Da, u Galeriji Badrov, i to je bila jedna od najposjećenijih i medijski najpopraćenijih izložbi ikada. Bila je humanitarnog karaktera – plan je bio izložene fotke prodati, a novac uplatiti jednom domu za djecu koji je bio u lošem stanju. Dogovorili smo sve s tim domom i imali kupca za fotke koji bi odmah uplatio novac, ali je tada u priču upao Josip Radeljak. Inzistirao je da će on otkupiti fotografije jer je Enin suprug, i to je objavio u svim medijima. Nakon nekoliko dana sam ga nazvao i rekao da ću mu poslati broj računa od doma da može uplatiti sredstva direktno na račun osobe kojoj je novac bio i namijenjen, no dočekao me šok: Radeljak je imao drukčiji plan, ali ne bih sad ulazio u detalje toga.
Kako je završila priča, je li netko na kraju kupio slike s izložbe?
Ne, ta je priča propala. Ja pak nisam imao gdje s tim fotkama koje su golemih formata.
S pokojnim Čedom Komljenovićem bili ste jako vezani...
Čedu sam upoznao davnih dana, kad sam ga došao slikati za Gloriju ili Arenu, sad se više i ne sjećam. On je pratio moj rad i već tada je znao sve o meni. Jako sam mu se dopao, bio sam mu kao sin, zvao me je "mali", ne da bi me uvrijedio, nego od milja. Jako su mu se sviđale moje fotke i htio je da slikam za njega, pa sam radio kad je organizirao Art Masters u St. Moritzu. Godišnje me je nekoliko puta zvao kod sebe u svoj dvorac u San Nazaro. Puno sam životnih lekcija od njega naučio, on je bio istinski poznavatelj ljudi, čovjek koji je u Europi ostvario "američki san". Njega ste morali voljeti, obožavali su ga svi, od portira u luksuznim hotelima do direktora u Cartieru, Taschenu, AMG-u. Bio je čovjek nevjerojatne energije, spavao je svega nekoliko sati dnevno i radio čak i kad se činilo da se odmara.
Zašto ne volite izložbe?
Zato što su magazini uvijek bili moji izložbeni prostori. Kad sam počeo raditi u medijima, nisam se odlučio zadržati samo u jednom, uvijek sam radio u više njih kako bih što više radio i objavljivao drukčije tipove fotografija. U medijima, točnije u Europapress holdingu, bilo je sjajno raditi jer sam imao prilike uvoditi razne novotarije, mijenjati pogled na fotografiju, način snimanja i prezentiranja fotografije. Tako sam stalno bio fokusiran na fotografiju i mogao kvalitetno raditi. Možda imam i najviše objavljenih fotografija i naslovnica u časopisima od svih fotografa. Izložbe su teška gnjavaža, oko Enine izložbe sam sve sam pripremao, to je bilo jako naporno. Od izrade fotografija do postava i organizacije. Ne da mi se to više, moj je posao ipak fotografiranje. Danas za to imam društvene mreže koje imaju i loših strana, ali ja sam fokusiran na onaj kvalitetan dio činjenice da je uz internet svijet postao globalno selo.
Godinama ste održavali izbor najseksi Hrvatice, ali ste ga ukinuli. Rekli ste da je kao glavni problem iskrsnuo naziv "najseksi"...
Taj je izbor najprije bio u Globusu. Imali bismo širi izbor 100 najseksi Hrvatica, od njih odabrali deset i objavili njihove fotke, ali iz njihove arhive. Kasnije smo ih sami snimali, kad smo suzili izbor. No onda je za glavnog urednika došao Nenad Polimac kojemu su rekli da "se riješi" Najseksi Hrvatice, pa sam mu ja rekao: "Gle, Nenade, ja ću to preuzeti i raditi na svoj način." I ovaj je naravno pristao. Prvo sam napravio dva izbora s poznatim curama, ali onda sam shvatio da trebam nove cure, da trebam otkrivati nova imena. I onda sam odlučio raditi ozbiljnije u Jadran filmu i skinuti cure, ali nijedna od njih nije znala za moje namjere. Ali ako već se zove Najseksi Hrvatica, onda treba biti i seksi fotografija, pa treba nešto i otkriti, ne može to biti kao svi drugi izbori, mora biti drukčiji. Prvi put kad sam ih poskidao, svima je to bilo jako zanimljivo. Dobivao sam posebne priloge u Globusu, izlazile su na naslovnim stranama... No nakon nekoliko godina se ispostavilo da je izraz "najseksi" postao tabu i više nisam mogao zbog toga dobiti sponzora. Govorili su, mi ne možemo sudjelovati ako piše "najseksi".
A što bi ih zadovoljilo, najerotičnija?
Ne, tražili su da bude "najljepša", ali ja to nisam htio jer to već postoji. Zato sam sam odustao.
Šteta tog projekta.
Da, i meni je žao. Jer to je bilo drukčije napravljeno od svih drugih izbora. Sve se temeljilo na fotografiji i fotogeničnosti.
Može li lijepa žena ili lijep muškarac biti nefotogeničan? Ili je to samo mit?
To ovisi prije svega o fotografu. No imate obrnutu situaciju – imate ljude koji su fotogenični, ali ne izgledaju baš vau uživo. Imaju zanimljive crte lica koje su slabo vidljive, ali na fotkama, s efektom svjetla, postanu izražajne.
Kad slikate golu ženu, dogodi li vam se da se zagledate u nju i izgubite koncentraciju?
Ne, u tom trenutku razmišljam samo o poslu. Osim toga, one i pristaju na takvo slikanje jer znaju da sam profesionalac. Meni je svejedno je li netko gol ili odjeven, to je isto kao da ginekologa pitate ometa li ga nešto u poslu. Gledam osobu kao model od kojega želim napraviti dobru fotografiju, pazim na sjenu, svjetlo, pozu, izraze lica.
Kako ste izveli tranziciju na digitalni fotoaparat?
Prvi sam u EPH-i nabavio digitalni aparat, Olympus 50, koji je imao pomak slike od jedne sekunde. Ali brzo sam se na to navikao. Iako je skupa, opremu sam uvijek sam kupovao dok su je drugi dobivali od firme.
Mnogi tvrde da je s digitalnom fotografijom nestala čarolija na slikama.
Nije nestala, a usput nam je omogućila lakši posao.
Ne nedostaju vam filmovi, razvijanje, cijeli taj proces?
Ne, ja bih danju snimao, a noću razvijao filmove i fotografije do jutra, tako da često ne bih ni spavao jer bi ujutro fotke morale biti na stolu. Tako sam radio od sedamdesetih sve do '92. To je bilo jako iscrpljujuće tako da me je digitalija spasila muke.
Ima li u razvijanju fotografija uzbuđenja, kad ju objesite na štrik pa čekate što će se na njoj pojaviti?
Ma ne objesiš je ni na kakav štrik, to je samo filmovima. Imao sam sušilicu.
Jeste li uvijek znali kako će fotografija ispasti? Ili biste se nekada iznenadili kad ste vidjeli što je na njoj?
Ne, uvijek sam točno znao što snimam. Pogotovo je to bitno kod crno-bijele fotografije. Onaj tko je započeo s kolorom, često nije znao snimiti crno-bijelo jer su to dva različita svijeta. Recimo, ako nekoga slikaš i iza njega imaš tamnocrveni zid, ta će fotografija dobro ispasti u koloru, ali na crno-bijeloj taj će zid biti pretaman i ubit će predmet snimanja. Moraš paziti kamo ćeš nekoga postaviti, hoće li biti na svjetlijem ili tamnijem mjestu. I moraš jako dobro poznavati svijetlo i sjenu. Ali to moraš imati i u sebi...
Vi ste to očito imali u sebi sve vrijeme...
Ne možeš se bez talenta ovim baviti. Ali moraš i jako puno raditi i voljeti taj posao. Znao sam imati po deset zahtjevnih snimanja dnevno, radio bih od 8 ujutro pa do 2 sljedeće jutro. Ne znam tko bi to izdržao. Dok sam radio za Playboy, morao sam sam pronaći sponzore za lokacije gdje ću snimati. Kad sam recimo slikao Avu Karabatić, otišao sam u Umag naći se s čovjekom kojega nikada prije nisam vidio i koji mi je dao besplatan prostor za snimanje. Sve što sam radio u Playboyu osobno sam organizirao i često nije bilo nimalo lako. U željezari u Sisku sam, sjećam se, snimao djevojku usred zime u jednom pogonu, oboje smo se smrznuli.
Što inače preferirate, crno-bijelo ili kolor?
Uvijek crno-bijelo. Ne samo zato što sam počeo s crno-bijelom fotografijom već i zato što smatram da kolor previše toga otkriva. Malo mi je kič, tako da kad sam i radio kolor, uvijek sam skidao boje u obradi.
Čini mi se da volite čiste, jednobojne prostore, kako bi vam objekt snimanja došao do izražaja?
Da, volim što čišće i bez puno detalja. Ali volim i obrnuto, da ima puno detalja. Ili jedno ili drugo, sredinu ne volim. Mnoge moje fotografije, iako izgledaju produkcijski visokobudžetne, snimljene su često za nula kuna. Samo izgledaju skupo. To mi je uvijek bila poanta – da od neke produkcije koja je financijski beznačajna napravim da izgleda svjetski.
Može li se mobitelom snimiti dobra fotografija?
Može, uopće nije bitno čime se snima. Nije problem što su mobiteli danas postali fotoaparati, već što danas svi misle da su fotografi i svi misle da znaju dobro snimati.
Po meni je svaka vrhunska fotografija – art fotografija. Jer napraviti dobru fotografiju je umjetnost, tako da ta odvajanja novinske fotografije od art fotografije ne priznajem. Sve što sam snimao pokušavao sam da bude art, ali da bude primjenjivo u novinama.
Ima li slučajeva da vaši modeli traže da povučete neke slike koje su malo eksplicitnije?
Da, i to najčešće traže muževi tih djevojaka. To mi je potpuno nejasno, netko ima lijepu ženu i onda bi je sakrio. Najčešće je izgovor da što će njezinoj djeca pričati u školi o majci. Inače sam možda i najčešće slikao Aleksandru Grdić, nju sam doslovno izmislio. Bila je prva Miss Hrvatske koja se skinula gola.
Koliko je Instagram efikasan alat za vašu promociju?
Da sam krenuo prije petnaest godina, možda bi i bilo efekta, ali prekasno sam počeo koristiti taj alat. No zanimljivo da mi svaku sliku koju objavim lajka Armand Assante, uporan je u tome. Njega sam inače triput fotkao, uvijek je tražio mene. Zanimljivo je da se moje fotke ljudima vani jako sviđaju. Kod nas je kvaliteta često u drugom planu, a traži se stalno dokazivanje. To je najveća razlika između Hrvatske i zapadne Europe i Amerike.
Biste li se vi ikada slikali obnaženi?
Ne bih.
A što da se vaša supruga pojavi negdje obnažena?
Siguran sam da je to nemoguće. Ovo su Putokazi (pokazuje sliku), njih sam slikao u prozirnim haljinama, nisu htjele dalje od toga, ali i to je bilo užasno puno. Tada su bile jako popularne. Nema koga nisam snimao, evo recimo Giancarla Esposita (pokazuje i tu sliku), sjajan tip... s velikim zvijezdama je bilo najlakše raditi.
Ima li neki fotograf na kojega ste se naslanjali, ili ste uvijek gradili svoj umjetnički identitet?
Uvijek sam radio po svome. Ali kad sam vidio Vogue i druge strane časopise, koji nekada nisu dolazili kod nas, shvatio sam da radim nešto između Petera Lindbergha i Marija Testina.
VIDEO Gdje je danas Oliver Mlakar? Živi na selu, a radi i u 90. godini
