Već je postalo pravilo da se prije početka nekog nogometnog prvenstva, pa čak i kvalifikacija, probude estradnjaci i svojom pjesmom podrške kunu se u najbolje želje hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji.
No cinik bi primijetio da je čudno što nikada nitko ne snimi pjesmu podrške gimnastičarima, kajakašima ili stolnotenisačima. Naravno, nitko ne spori da estradne zvijezde nisu navijači, ali situacija je brutalno jasna; ne snimaju se pjesme da bi se pomoglo najbogatijem sportu u Hrvatskoj, nego da se na vlastitim računima podeblja svota od emitiranja pjesama povezanih s nogometom i širokom publikom.
Može se očekivati da će u idućim mjesecima tako biti i s pjesmom "Srce hrvatsko", koju su Tri mušketira (Mladen Grdović, Zlatko Pejaković i Jasmin Stavros) s prijateljima snimili kao podršku vatrenima u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2022. Što znači da ćemo se naslušati dotične pjesme u eteru sljedećih godinu i pol.
Bilo bi bolje da su takve pjesme bolje, no, nažalost, s pjesmom "Srce hrvatsko" to (opet) ne da nije tako, nego je ispod bilo kakve pristojne razine pjesme koja namjerava postati himna navijača. Osnovni problem ovakvih pseudonavijačkih pjesama je što ih ne prihvate - navijači, odnosno, govoreći obrnuto, samo one pjesme koje prihvate najrigorozniji navijači na stadionima imaju šanse biti zapamćene, ostale su samo "namještaljke" koje se igraju navijanja, bez da su protagonisti ikada stajali na tribini nekog stadiona, a ne u VIP loži. Tako se i "Srce hrvatsko" služi tvrdnjama poput "neka sada svatko zna da smo sila najjača" i sličnim bedastoćama, uz priprostu melodiju i bez ikakve energije u egzekuciji pjesme.
"Neka pati koga smeta" kaže se u jednoj pjesmi koju sigurno znate, i to je istina; godinama patimo zbog grozomornog domaćeg estradnog soundtracka koji se pojavljuje uz nogomet i svjetska nogometna prvenstva. "Je li to moguće", pitao bi se i Mladen Delić, da pjesmuljci kakve redovito slušamo s temom nogometa i navijanja uopće izlaze iz tonskih studija? Tu su naši estradni protagonisti pouzdano najbanalniji i nenadmašni pa smo i ovih dana naletjeli na pjesmu - himnu čak, kako ih vole zvati - "Srce hrvatsko", rađenu s predumišljajem za nogometno navijanje. Kao zemlja tisuću otoka i nešto manje festivala, a previše nogometnih očekivanja, navikli smo se pjevati, pa i najveće budalaštine.
U slučaju nogometa estradna sitnež upravo tu vidi lukrativan način da vam proda neki bolan, ali doslovno bolan pjevani horor. Ovakve "himne" vrijeđaju ukus, ali i prave navijače, ne ove opće prakse, nego baš prave. Teško je podvaliti emociju i energiju kad umjesto toga imamo pretvaranje i muljanje "navijanja", uz očajnu realizaciju pjesme. Danas im je lakše jer vas svi mogu medijski maltretirati koliko žele svojim kanalima, pjesma može i propasti, ali ipak ćete je čuti, "navit" će vam je oni bilo kako, makar i preko veze. Teško da će im navijači povjerovati, jer oni prvi osjete što je "za pravo", a što je lažnjak.
Slušajući prave navijačke bombe poput "Dinamo ja volim", čak i oni koji ne vole Dinamo osjećaju da se radi o odličnoj pjesmi koja zrači i znači nekog vraga - a pogotovo je značila u vrijeme kad se Dinamo nije zvao Dinamo - koja ima emociju te shvaćaju da je to odlična pjesma. Jer, strast i energiju, kao i talent, nemoguće je imati ako ih - nemaš, na nogometnoj estradi pogotovo. Ukratko, Mamići su odlaskom pomogli Dinamu, a za reprezentaciju bi bilo najbolje da Grdović, Pejaković i Stavros ne snimaju navijačke pjesme.
VIDEO Pogledajte najbolje trenutke s dodjele Večernjakove ruže:
.. O cemu ti pricas??