Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je snaga". To su slogani ispisani na Ministarstvu istine neke totalitarne zemlje u distopijskoj budućnosti Orwellova romana "1984". J. K. Rowling nedavno je izazvala tsunami mržnje trans-lobija jer je tim parolama, smišljenim da u glavama građana izazovu kaos i strah od slobodne misli i djelovanja, dodala još jednu svoju: "Osoba s penisom koja te silovala je žena". No neću se sad baviti tom nesretnom temom koja je podijelila feministice.
Ove apsurdne parole podsjetile su me na posve oprečne reakcije na seriju "I tek tako". Jednima se čini da se serija samo pomirila s godinama svojih junakinja, a drugima, kao meni, taj mir čini se kao rat protiv junakinja koje su zašle u pedesete. U svakoj dosadašnjoj epizodi dočekalo me poneko poniženje za žene koje nisu više mladi komadi.
Ima onih koji smatraju da se autor serije Michael Patrick King uspješno bori protiv dobne diskriminacije jer junakinje u pedesetima još uvijek nisu u staračkom domu ili u grobu, a nisu ni posve bez želja, planova i žudnje. I dalje se svaki dan ustaju iz kreveta, odijevaju, a katkad se čak i prošetaju. Carrie i dalje inzistira na visokim petama, za autora valjda najvažnijeg simbola neodustajanja od svoje ženskosti (iako dobro znamo da u maminim visokim petama najradije hodaju nezrele curice, a ne odrasle žene, a čak i Phoebe Philo, koja je proslavila Celine, najviše voli nositi tenisice, kao i Rihanna i mnoge druge modne influencerice). Carrie meni nije dokazala da je još uvijek onaj lik koji sam voljela samo zato što joj je uz mukotrpno vježbanje uspjelo ponovno prohodati u potpeticama. No to je samo jedan detalj. U svakoj sam epizodi dobila nekoliko neugodnih šamara.
King nas je prvo šokirao Mirandinom sijedom, beživotnom perikom i licima junakinja s toliko jednoličnog, sivkastog tekućeg pudera da sve izgledaju kao voštane figure. Zar nije čudno što se više nikada ne sastaju navečer na piću, na nekoj premijeri ili otvorenju izložbe? Noćni New York, njihov najvažniji ljubavnik, kao da ih je prestao zanimati. Nema više ni kušanja menija novog hot restorana - uglavnom jedu brzinski po nekim kantinama - a nema ni koktela. Jedino Miranda, koju je ubilo beznađe (a zašto, ne zna se), potajno na raznim mjestima vadi vino iz torbe i cuga iz plastične čaše.
King je odmah, na brzinu, "ubio" i ostarjelog Mr. Biga da ga naše oči nikad više ne vide. Autor zapravo ne može sakriti nelagodnost što mu junakinje nisu više posve mlade. Samanthe nema jer u novoj seriji o Newyorčankama za nju zapravo i nema mjesta. Ne može biti žderačica muškaraca, što znači da je bolje da je protjerana "u Sibir", kako su prijateljice vidjele velika svjetska prostranstva koja nemaju veze s Manhattanom njihove mladosti.
Svi mi koji smo voljeli "Seks i grad" i nebrojeno puta odgledali 94 originalne epizode, koje su se počele emitirati davne 1998., s veseljem smo čekali ponovni susret sa starim prijateljicama, vođeni citatom iz jedne Carriene kolumne: "Kažu da ništa ne traje vječno; naši snovi se mijenjaju, trendovi dolaze i prolaze, ali prijateljstvo nikad nije izašlo iz mode." No dočekao nas je hladan tuš! Nastavak obožavane serije je depresivan (iako ga ne propuštam, ipak su mi to stare prijateljice, toliko im dugujem, ma koliko postale dosadne). Meni se čini da glavne junakinje ne stare ni graciozno ni dostojanstveno. Carrie se uzrujala jer su je mlada, chic susjeda i njezin dečko nazvali "gospođom" jer ona želi i dalje biti cool poput njih. A puši, što je bila njezina "prljava" strast i u mladosti, samo na ulici, u rukavicama za suđe i s maramom na glavi kao one izgubljene stare žene koje besciljno lutaju ulicama velegrada i obraćaju se neznancima. Lecnula se i brzo skrenula pogled šokirana kad se pred njom ukazao goli mladić kojem je skliznuo ručnik s tijela. Kao da golo mlado tijelo nikad nije vidjela.
Jadni Mirandin Steve posve je gluh i govori kao lik iz crtanog filma, a u životu ga jedino veseli zaspati na kauču uz uključeni televizor, nakon što je dobio svoj desert. Sladoled. Koji se može jesti i bez zuba. U sedmoj epizodi Miranda ga otvoreno pita zar on zaista želi presjediti na j...nom kauču dok ne ostare, a on joj mirno odgovara: "Pa mi već jesmo stari!"
I kako da onda seriju ne vidim kao najagresivniji primjer dobne diskriminacije? Ne radi se tu samo o izvanjskom, iako me Carrie šokirala kad si je u bolnici preko spavaćice nabacila neki starački, demode kardigan jer je valjda zimogrozna poput starice. Mnogi oko mene pljeskali su Kingu što je junakinjama dopustio da ostare, što nije inzistirao na tome da ostanu iste. Ni ja nisam očekivala da će ostati fizički iste jer nitko od nas nije isti u pedesetima i tridesetima, no ipak se pitam zašto King žene te dobi vidi kao ljude koje je vrijeme pregazilo pa nimalo ne razumiju moderni svijet. Zašto su bez strasti i snova?
Onaj drugi lobi reći će da to nije točno, da Miranda radi na tome da ostvari svoj novi san i postane aktivistica nakon što završi magisterij iz ljudskih prava. A pronašla je i novi predmet želje, snažnu lezbijsku žudnju u pedesetima. No ima u toj njezinoj infatuaciji non-binarnom Che nešto nezrelo, tinejdžerski, baš kao i u njezinoj zbunjenosti i štreberskom "uvlačenju" profesorici sa sveučilišta Columbia. Suštinski, to nisu zrele, realizirane žene koje znaju što žele. Sve se one u životu zbunjeno i nespretno zalijeću kao tinejdžerice. Charlotte se jedino i bavi životima svojih kćeri tinejdžerica i posh školom u koju su se uspjele upisati. Najveći životni prioritet joj je prijateljstvo s drugom mamom iz škole, a prema mužu se odnosi kao prema djetetu koje od nje dobiva striktne instrukcije o tome kako se mora ponašati i o čemu smije pričati u gostima. Nakon što ih vidimo na roditeljskom sastanku i na večeri kod prijatelja u tom kvaziodnosu majke i sina, nisam se pretjerano iznenadila kad se njezine prijateljice šokirano stanu raspitivati ima li u tom braku još uvijek oralnog seksa. To su pitanje postavile najmanje pet puta.
Kao što se serija samo nominalno bori protiv dobne diskriminacije likovima u pedesetima, tako su i novi likovi koji nisu bijelci, a autor ih želi iskoristiti da dokaže da je inkluzivan i woke, zapravo bijelci po svim preokupacijama i vrijednostima. Charlotteina bogata prijateljica, crnkinja Lisa, još je više Charlotte od nje same jer je bogatija. Izvanredna glumica Sarita Choudhury, ne-bijela Carriena prijateljica (jer sad svaka junakinja po ključu mora imati i ne-bijele prijatelje), dobila je bezveznu, neraspisanu ulogu.
Sve je to fejk i nema nikakve veze s onom serijom koju smo gledali, koja se ipak naslanjala na ženske kolumne novinarke i spisateljice Candace Bushnell. Nakon "Seksa i grada" Bushnell je napisala nekoliko odličnih bestselera o ženama i njihovu prijateljstvu, o ljubavi, o poslovnim snovima i privatnim dramama. Da je Bushnell surađivala na novoj seriji, ona bi sigurno bila bolja - spisateljica se sama razvela u pedesetima i započela novi život. Rekla je da ima nešto "herojsko" u životu bez partnera u toj dobi.
Ne treba ništa u životu tih likova u seriji "I tek tako" biti herojsko, samo ne bi smjelo biti isprazno i lažno. No to smo možda trebali i očekivati. Toliko je toga lažnog i neproživljenog bilo u Kingovim filmovima "Seks i grad". Kad sam se prisjetila kako junakinje, koje su u seriji bile na najglamuroznijim newyorškim partijima, modnim revijama i izložbama hvale sponzora filma, neki novi resort u pustinji, i umiru od ganuća što su smještene u tako luksuzan hotel, shvatila sam da sam previše očekivala od Kingove nove serije.
S druge strane, Darren Star, autor i producent originalne serije "Seks i grad", nije aktivno sudjelovao u stvaranju serije "I tek tako", koju su u New York Timesu recenzirali uz odličan naslov "I tek tako, sve je pošlo naopako". Star se bacio na novu sezonu svoje poprilično praznoglave i nevjerojatno uspješne i zabavne serije za Netflix "Emily u Parizu". Nećemo se sad baviti tim dvodimenzionalnim, stereotipnim prikazom pariškog života i scenografijom prečistih, presunčanih, sladunjavo ucifranih pariških ulica i trgova. Zadržat ćemo se samo na liku Sylvie, Emilyne šefice, vlasnice PR agencije za luksuzne brendove. Glumi je Philippine Leroy-Beaulieu, koja ima 58 godina (starija je od Carrie i njezinih prijateljica), a i u seriji glumi ženu svoje dobi.
Sylvie je puno bliža originalnim likovima iz serije "Seks i grad" od novih likova iz "I tek tako". Ona je sigurna u sebe i svoje mjesto pod suncem, za razliku od Mirande, Charlotte i Carrie koje su u današnjem vremenu izgubljene kao da su provele prošlih desetak godina izolirane u onoj pustinji u kojoj su snimale film. Sylvie se nikome ne ispričava jer je odlučila da neće imati djecu, jer ima ljubavnike, jer se usudi osvajati čak i svoje klijente. Ne pravi se društveno osviještena poput mladih woke brigada po američkim liberalnim sveučilištima, kojima roditelji skupo plaćaju da se igraju nove kulturne revolucije. Ona nije promijenila svoje navike i svjetonazore, mijenjala je samo modu. I dalje se besprijekorno odijeva u modele provjerenih, velikih modnih kuća poput Valentina, nosi haljine Alaia i Lanvin, a vidjeli smo je i u stvarima novog mladog hot dizajnera Weinsanta. Hoću reći, ona je i svoja i dosljedna sebi, ali prati i sve što se događa u svijetu oko nje. Nije zabezeknuta, začuđena i izgubljena, ona je uspješna Parižanka koja radi što želi.
U jednoj epizodi nove sezone "Emily u Parizu" Sylvie posve slobodno i samouvjereno izlazi iz mora na plaži u Cannesu, dakako savršeno oblikovanog, ne mladog, ali vitkog tijela. U nekoj drugoj epizodi Sylvie se zaljubljuje u mladog fotografa i pomisli da nepoznatom fotografu s kojim spava mora osigurati dobar posao da bi ostao s njom. U tom sasvim kratkom trenutku ona mu pokaže - ali jedva - da je svjesna da je starija i da je mladi frajer možda s njom zbog interesa. No Darren Star tu ludost, tu ideju da žena u pedesetima vrijedi manje odmah odbacuje - fotograf joj otvoreno kaže da je on s njom jer mu je seksi. Valjda zato što su u Parizu, gradu ljubavi.
Amerikanci gotovo anegdotalno smatraju da Francuskinje sve rade bolje. Zasuti smo knjigama o tome kako su one chic najviše na svijetu, kako se nikad ne debljaju, kako bolje i s lakoćom odgajaju djecu, kako se bolje provode... Ukratko, Amerikancima su Parižanke inkarnacija senzualnosti i želje pa zato i ne stare.
No što znamo o stvarnom životu uspješnih žena u Americi u pedesetima? Jesu li umorne i zaboravljene, zbunjene životom i novim poput Mirande i Charlotte? Jesu li partnere pretvorile u svoju djecu, umjesto da su s njima jer su im poticajni, i u intimi i u poslu? Idemo nasumce. Anna Wintour, najmoćnija žena u američkoj modi, sad je u sedamdesetima, televizijska moćnica Oprah je u šezdesetima, kao tolike prominentne žene na televiziji, recimo novinarka Christiane Amanpour. TV novinarka i urednica Diane Sawyer ima 76 godina i još povremeno radi intervjue s važnim ličnostima. Poduzetnica i TV lice Martha Stewart ima 80 godina. To su žene koje su neprestano ispred kamere. One koje rade iza scene su dakako brojnije. Recimo, Mimi Leder ima 70 godina i napravila je odličnu novu televizijsku seriju "The Morning Show" s Jennifer Aniston i Reese Witherspoon. Mogla bih nabrajati do preksutra i ne bih pobrojila sve pametne i uspješne žene u Americi koje rade u politici, medijima, modi i nije ih briga za godine, iako su odavno zašle u te fatalne pedesete koje su slomile naše junakinje. Dobna diskriminacija zapravo je puno prisutnija u novim tranzicijskim društvima u kojima su uspješni 'igrači' nerijetko kontroverzni biznismeni i mladi komadi. Pitam se odakle Kingu ta nastrana ideja da su njegove junakinje u pedesetima stare.
Dovoljno je pogledati genijalnu seriju "Dobra bitka" koja se na ozbiljan način bavi kulturalnim promjenama u američkom društvu. Jedan od glavnih likova serije je uspješna odvjetnica Diane koja se zaljubljuje u svojeg ideološkog neprijatelja, republikanca Kurta. Oboje su u šezdesetima. U jednoj epizodi šeste sezone razgovaraju o njezinoj karijeri i ona, nakon jedne velike svađe, objašnjava Kurtu da ona zapravo voli životne uspone i padove, da se zbog toga osjeća živom i da ne bi imala ništa protiv da opet krene od početka. Mužu se i udvara dok od njega traži savjet i naziva ga Svemogućim Kurtom, a on joj odgovara da pristaje na sve, pod uvjetom da ona bude zadovoljna i da se nastave - ovo je citat! – j...ti!
Takve su bile i prve sezone "Seksa i grada". Rušile su tabue, a junakinje su bile spremne reći sve što im padne na pamet - pod uvjetom da je duhovito, britko, katkad čak i pogano i prosto. Razgovarale su o seksu s mlađim, starijim i izrazito starim ljubavnicima, o fetišistima, o onima s malim ili monstruozno velikim penisom, o masturbaciji, oralnom, analnom i seksu utroje. Razgovarale su o svemu. Otvoreno. Pa čak i o starenju, bolesti, strahu od gubitka libida. Ali bile su uvijek mlade u glavi. Recimo kao Clint Eastwood u devedesetoj.
