Ivan Lovrenović (Zagreb, 1943.) bosanskohrvatski je esejist, romanopisac i kroničar, nekadašnji urednik u jednoj od najuglednijih onodobnih jugoslavenskih nakladničkih kuća, te nesumnjivo najupućeniji sugovornik u svakom današnjem razgovoru o Bosni i Hercegovini, njezinoj budućnosti, sudbinama i identitetima njezinih ljudi. Kada bi u hrvatskoj javnosti doista postojalo zanimanje za položaj bosanskohercegovačkih Hrvata i za funkcionaliziranje zemlje u kojoj žive i koja im, kao i drugim dvama narodima, pripada, Lovrenović bi danas bio cijenjeni komentator najuglednijih hrvatskih novina, kojemu bi se priređivale specijalne emisije na HTV-u, kad god valja artikulirati ili barem utišati blebetanja vodećih hrvatskih političara na bosanske teme. Kako tako nije, i kako je i svaka briga Zagreba oko Bosne i bosanskih Hrvata već trideset godina lažna, samo što se forma laži transformira u skladu sa smjenjivanjem hrvatskih poglavica i promjenama hrvatskog položaja u Europi i svijetu, tako valja uvijek iznova ponavljati tko je Ivan Lovrenović, zašto je Bosna i Hercegovina Hrvatskoj važna, tko su, gdje žive i što rade bosanski Hrvati…
Knjiga "Pripadati i ne pripadati", objavljena krajem 2021. kod riječkog Ex Librisa, istodobno jedna je moguća kulturna povijest Bosne i Hercegovine, izložena i ispripovijedana kroz nekoliko markantnih orijentacijskih tema i figura, bosanski kulturno-identitetski bedeker za upućene i neupućene, te diskretna Lovrenovićeva bosanska autobiografija. Knjiga je dijelom nastala fragmentiranjem i montažom nekih ranijih njegovih tekstova, ali u biti je nova i za vrlo pomnjive Lovrenovićeve čitatelje. U njoj je, gotovo do savršenstva, autor razvio umijeće ispisivanja bosanske i bosanskohrvatske početnice, koja se usput transformira tako što se u skladu s promjenama globalnih i lokalnih političkih prilika pomiče kut gledanja, mijenja se rakurs, ali bit ostaje ista. Svaka Lovrenovićeva knjiga o Bosni, tako i ova, snažan je čin autorefleksije, ogledavanja u vlastitoj sudbini, osobne i općenarodne samospoznaje. Kada bi pisac doista mogao biti glas jedne zemlje i njezina naroda, Bosna i Hercegovina bi, zahvaljujući Lovrenovićevim knjigama, bila velika zemlja po snažnoj svijesti o sebi, svojoj prošlosti i svim svojim krivnjama, odgovornostima i samoranjavanjima.
U prvom dijelu knjige "Pripadati i ne pripadati", naslovljenom "Rub kao dom", pisac se bavi bosanskim kulturno-religijskim obrascima. U tekstu "Bosanska soteriologija", recimo, pripovijeda o tome kako je izgledala vjerska svakodnevica ljudi koji su pripadali različitim, međusobno sukobljenim, religijama i vjerskim ustanovama. Valja pročitati: da se izbjegnu iritantni stereotipi o harmoničnom svijetu sačinjenom od sve samih međusobnih komšijskih božićnih i bajramskih dragosti, ali i da se izbjegnu isti takvi, samo suprotni, stereotipi o vječno zaraćenom i mržnjom ispunjenom svijetu vječno zaraćenih vjerskih ustanova.
U drugom dijelu, naslova "Koji Buenos Aires", riječ je o načinima na koji posljedice Drugoga svjetskog rata utječu na bosanske živote, načine mišljenja i djelovanja. Autor se bavi kompleksom i mitom Bleiburga, ali i nacionalističkom hajkom koja se, tobože u ime antifašizma, svibnja 2020. vodila iz bosanskohercegovačkog PEN kluba, te iz dijela sarajevskih medija. Tu su i tekstovi o pjesniku Iliji Jakovljeviću, jasenovačkom mučeniku, žrtvi komunističkog terora, građaninu i vjerojatno najpouzdanijem svjedoku ustaškog divljaštva i pogube hrvatskoga nacionalizma, te o ratnom dnevniku fra Josipa Markušića, jednog od posljednjih u nizu velikih povijesnih figura među bosanskim franjevcima, onom koji je svoju zajednicu, Crkvu, te što je najvažnije - svoj puk, nakon 1945. pokušao izvesti iz povijesne krivnje na slobodu.
U trećemu dijelu, nazvanom "Tema Andrić" Lovrenović piše o Bosni najvećega njezinog pisca, ali i o tome kako se u njegovom djelu, te u načinu na koji to djelo nacionalisti principijelno diskvalificiraju i odbijaju, ogleda sadašnjica njegove zemlje. Andrić je pisac sve Bosne, svih njezinih obrazaca, identiteta, naroda…
Knjiga "Pripadati i ne pripadati" dragocjena je u ova zla doba svijeta, kao književna umjetnina i kao uputstvo za djelovanje.
Telefonski imenik
Jedna je od temeljnih knjiga civilizacije fiksnih telefona, kojoj su se, iz nekog čudnog razloga, ljudi obično rugali, ironizirali je. Kada bi netko imao savršen pjevački sluh i maniru, govorilo bi se da tako pjeva da bi bio u stanju otpjevati i telefonski imenik. S pojavom mobilnih telefona, ili još malo ranije, telefonski imenici, obično vrlo debele knjige velikog formata, s mnoštvom reklama između blokova s imenima i brojevima, prestali su se izdavati. Danas, te knjige dragocjene su kao vrela socio-kulturnih podataka o stanovništvu grada u jednoj epohi. Stari telefonski imenik temeljni je roman o gradu. Šteta što je postojao običaj da se stari imenik baca nakon što se novi unese u kuću.
Red vožnje
U vrijeme Jugoslavije redovito su se, svake godine, tiskali redovi vožnje Jugoslavenskih željeznica, knjižice mekih korica i manjeg formata, ali u dobrom uvezu i, u bolja vremena, od vrlo tankog, biblijskog papira. Te knjige sadržavale su rasporede kretanja vlakova, koji su sadržavali vrijeme dolaska i polaska, kao i nazive svih međustanica, s planiranim vremenima polaska za svaku od njih. Za razliku od telefonskog imenika, kojem su se ljudi rugali, red vožnje bio je predmet neizrečenog divljenja. Matematički savršeno ustrojen sustav i najbolja knjiga o vremenu koju je ljudski um uspio sastaviti i ispisati. Kada se Jugoslavija raspala, mreža željeznica toliko se smanjila da bi i najtanja knjižica bila predebela za red vožnje Hrvatskih željeznica. Danas, s neproglašenim slomom putničkog željezničkog prometa u nas, hrvatski željeznički red vožnje cjelokupan staje na jedan list papira.
VIDEO Nakon 14 godina braka razvodi se Jelena Karleuša: 'Nažalost, Duško se ne vidi kao dio naše obitelji'
