Jedan od milijih nam likova u hit seriji Nove TV “Kud puklo da puklo” ćudljivi je Marko kojega glumi Željko Pervan. Jednako zabavan i neobičan, Željko nije čovjek s kojim ćete razgovarati, recimo, o krizi srednjih godina. O tome kaže: “Ne zanima me koliko mi je godina. A potencijalnu krizu srednjih godina neću rješavati kupnjom Harley Davidsona. Ne valjaju, tvrdi su i rudimentarni. Japanski motori su zakon!” Ipak, za razgovor o seriji, glumi, društvenim zbivanjima, pa i o tome kako je biti otac četiriju kćeri, rado odvaja vrijeme.
Serija “Kud puklo da puklo” svaki je tjedan najgledaniji televizijski format. Čemu to serija može zahvaliti?
– Mislim da gledanost može zahvaliti nečemu što se rijetko da vidjeti u nas. Formula je jasna, ali teško dokučiva, barem za većinu lovaca na gledanost, što je jedan od najvažnijih razloga zašto se uopće program i proizvodi, ma što neki govorili tješeći sebe i slične sebi. Uglavnom, odličan izbor glumaca, likovi uvjerljivi i trodimenzionalni, izbjegavanje infinitiva u selu, odlična gluma, scenarij zakorijenjen u svagdašnjicu. Nije teško, ali je često nedohvatljivo.
Imate li kao na početku snimanja problema s učenjem teksta?
– Nemam, ali ne zbog sebe, već zbog odlične ekipe bogate kisikom u koju sam uronjen.
Kada vas se gleda u ulozi Marka, gotovo kao da ne glumite. Kao da gledamo Željka u Večernjoj školi, Željka u stand upu...
– Naravno da glumim, lik Marka nema veze sa mnom, nego s percepcijom mene u javnosti. Ona je izgrađena na temeljima onoga što radim, a ne na spoznaji mene, moje osobnosti i karaktera. To što mnogi misle da ja zapravo igram samog sebe govori da je percepcija nešto što određuje više onog tko percipira nego objekt percipiranja. Pa mene uistinu poznaje najviše desetak ljudi i da nije tako, bio bih u nekoj umobolnici ili sanatoriju sa Leoneom.
Marko je prilično ljubomoran. Jeste li vi privatno ljubomorni?
– Ne nisam. Imam dovoljnu dozu egoizma da spriječi razvoj ljubomore u tijelu.
Osjeti li se u vašoj bazičnoj profesiji, stand up komediji, ekonomska kriza?
– Zasad se ne osjeća, ali moram biti oprezan s istinom koja me čini zadovoljnim. Ne smije se čovjek opustiti i zaboraviti da živi u Hrvatskoj.
Prati li vas još fascinacija vijestima i analizom rada političara i djelovanja politike?
– Pa ne bih rekao da je riječ o fascinaciji. Prije će biti nešto kao znatiželja, čuđenje, distancirani cinizam, a i građa za psihoanalitičke igrice.
Što vas je posljednje u vijestima šokiralo?
– Nije me šokiralo ništa jer za dobar šok potrebito je očekivanje u suprotnom pravcu. Budući da ja ništa ne očekujem, teško se dam šokirati. Kupnja polovnih MiG-ova iz Jemena potez je koji me učinio ljubomornim jer je sve izvedeno u maniri najboljih stand up komičara. I tako dođu vremena kada komičar živi u sjeni ministara i ozbiljnih ljudi u odijelima.
Jesu li vam ikada nudili angažman u nekoj političkoj stranci?
– Ne, nisu. Ponekad su trebali sluge, a ne suradnike pa je sve propalo prije začeća.
Na portalu Večernjeg lista ispod članka o vama čitatelj piše: ‘Pervan gađa u srž problema, zašto on nije premijer?’ Odgovorite mu na pitanje.
– Dragi čitaoče, imate i sada premijera koji gađa u srž problema. Tko sam ja? Nemam čak ni poštena odijela da odjenem da budem ozbiljan čovjek.
Kakva je karakterna legura od koje treba biti sazdana osoba podobna za bavljenje politikom?
– Postoje samo pojedinci adekvatni posebnim vremenima. Kada pojedinac svojim potezima može okrenuti stvari nabolje. U ovim mirnodopskim vremenima ne postoji neki poseban tip čovjeka koji bi učinio nešto jer se ne radi o znanju i volji pojedinca. Naslijeđe, mentalitet naroda, EU, kriza, zavist, jal, otpori promjenama, progon uspješnih... Preveliko je to breme za leđa bilo kojeg pojedinca. I da nema moći kao plaće, tko bi se hvatao posla političara u Hrvatskoj.
Možete li komentirati uhićenja nekih javnih dužnosnika koja su potresla zemlju?
– Začudo, uvijek sam na strani progonjenih. Dokaza, dokaza amo jer utjehe nema u... Likuju samo neuhvaćeni ili nedovoljno zanimljivi, bez dokaza čvrstih mislim.
Kada će se vaša knjiga “Promo Sapiens” pojaviti na policama knjižara? I o čemu je u njoj riječ?
– Samog sebe proganjam zbog inertnosti i nedostatka zanatske volje da tu stvar okončam. U knjizi je riječ o načinu promišljanja radi učinkovite objave radosne vijesti. Vidim posljedice pričanja dijelova knjige manje obdarenim, ali vještim kolegama. Naime, pričao sam im dio o vrhovima marketinške komunikacije. Osvajanje vrha jest kada proizvod dobije nadimak kod konzumenata, večernjak, balić... Sada gledam plodove tog svog brbljanja na TV-u jer sam ljude držao sebi ravnima, pače i boljima, ali...
Što u Hrvatskoj usprkos svim problemima nikada ne biste promijenili?
– Istru i Međimurje.
Čime vas i dandanas oduševljava supruga, veterinarka Darija s kojom ste gotovo 30 godina u sretnom braku?
– Malo ste nadodali godina, ali nemam ništa protiv. Ne usuđujem se ništa prozboriti o tome jer u trenutku dok razgovaramo, ona spava. Ne smijem sam bez odobrenja odgovoriti, a ne dolazi u obzir da je budim.
Kako ste je upoznali i zaveli? Koliko se sjećam iz naših prijašnjih razgovora, to je zgodna priča koju vrijedi ponoviti.
– Još i danas trpim posljedice tog pričanja pa ako nije neophodno, radije ne bih istu grešku ponavljao. Tada sam sve svalio na vas, novinarku. Kao, krivo su napisali, ne znam o čemu govore, to mi je netko iz HDZ-a podvalio...
Jednom ste rekli da za osobnu količinu bjelančevina od očito nesigurne budućnosti nemate straha. Budući da ste vlastite dionice sebe podijelili svojim četirima kćerima, bojite li se za njih?
– Što znači nesigurna budućnost? Kiklop? Žilica u mozgu koja samo čeka pogodan trenutak i svemu je kraj, pa čak i nesigurnoj budućnosti. Tumorčić? Još u povojima, mladunče, neprimjetno i nevina benignog lišca kao što je svako zlo u počecima bez djelovanja. Dakle, za sebe se ne bojim jer nemam zašto, a cure su spremne. Ionako ne mogu ništa učiniti, a moja brižnost je njima teret, dosadan svrbež.
Što radite kada želite od svega pobjeći?
– Nikad ne bježim od svega. Uvijek nešto ostavim uza sebe da se nađe. Nisam još okusio tu količinu ogorčenosti. Upravo suprotno, bježim čistima, dobrima, dezinficiram se okružen ljudima.
Hoćete li se ikad trajno preseliti u Istru gdje imate kuću, saditi masline i tražiti tartufe?
– Istra nije zemljovidni pojam. Istra je stanje duše. Istra je zbir vrlina okupljenih u čudesnom slijedu događaja, ljudi, gradića, kultura. Svatko tko ima u sebi čežnju za skladom, nosi san o životu dostojnom čovjeka, tko ljude voli, tko cijeni drugoga kao sebe sama, taj će Istru zavoljeti. Duboko i neizlječivo. Znam da mnogi ne razumiju, kao što ne razumiju svaku ljubav jer je iracionalna, odviše je osobne naravi, i mora biti da bi je osjetio. Znam da nezaljubljenima zvuči patetično, ali postoji mjesto rođenja i mjesto života. Prvo je zadano, a drugo je vlastiti izbor, nešto kao ujak i prijatelj. Eto, mislim da sam odgovorio.
Eh, njegov Rade iz bunara iz doba Zločeste djece je zakon, poslije je dosta lošije. Ima tu i tamo koja dobra fora, ali je sve jako razvučeno i dugo traje, tako da prestane biti smiješno. Kada bi dodao malo dinamike, skratio skečeve i emisije, izgledalo bi puno bolje...