Najnoviji film Dejana Šoraka ”U zemlji čudesa”, čija je svečana premijera održana sinoć, na papiru je moderna, socrealistička bajka koja ironično aludira na roman Lewisa Carrolla. Govori o djevojčici Alici (Marija Stjepanović) iz južne Bosne kojoj je dijagnosticiran rak jer je skupljala kontaminirane čahure negdje u Hercegovini. Da bi skupila novac za njezino liječenje, majka se mora ići prostituirati u Njemačku, a oca nema, pa djevojčica "šalabajza" do Zagreba i po njemu u društvu siromašnoga, klintistvudovskog junaka (Franjo Kuhar).
Da bi čovjek radio bajku, mora biti puno bolji stilist od Šorka kojemu se film rasipa na niz papirnatih, patetičnih situacija i likova, često vrlo upitne logičnosti kojima “bajkovit” stil nije i ne može biti opravdanje. Najlošiji su, ipak, osnovnoškolski dijalozi s kakvima blijedi glumci i nisu mogli biti puno bolji, a glavna junakinja robotski izgovara rečenice u istom tonalitetu bez obzira na situacije, prijeti nevinu čovjeku da će ga optužiti za pedofiliju ako joj ne da novac i pametuje preko svake mjere da bi prema njoj gledatelj razvio osjećaj kakav bi Šorak htio. U ovom obliku, priča se uz nekoliko jačih zahvata, osobito na brušenju glavnog lika, mogla daleko bolje realizirati.
Film je izvrstan! Ja sam najobičnija publika, koju se izgleda stalno potcjenjuje, te sam ovo ljeto u Puli, dok sam ljetovao,imao prilike vidjeti film u pulskoj Areni. I oduševio se. Sve je uvjerljivo, realno, i na neki ludi otkačeni način brutalno crnohumorno. I idem ga ovaj vikend ponovno pogledat u kino sa ženom. Stvarno ne razumijem zašto domaći kritičari ama baš uvijek moraju ocrnjavat domaći film koji je daleko najbolji od svega u regiji.