On je osoba od koje nikad ne znate što očekivati kad ga gledate na malim ekranima. Redoviti je „gost“ u dnevnim sobama velikog broja ljudi koji ne žele propustiti ni jednu minutu njegove emisije RTL Direkt koja će vas i informirati, ali i dobro nasmijati – Zoran Šprajc.
Od ponedjeljka do četvrtka u 22.15 ide RTL Direkt kojeg neće propustiti nitko tko se želi informirati o proteklom danu uz Vaše komentare. Da li bi svoju emisiju nazvali „infotainmentom“; odnosno težnjom masovnih medija da uz informativne sadržaje kombiniraju uz zabavu?
To je od početka bila ideja, da napravimo neku ležerniju varijantu dnevne informativne emisije u kojoj se hard-core političke i druge teme mogu lakše probaviti uz malo satire, ironije i zabave. Recimo da je to neka hrvatska varijanta late night show-a ali bez ikakvih velikih pretenzija. Ne želimo biti ni najinformativnija, ni najzabavnija ni najduhovitija, ni bilo što „naj“ emisija. Radimo ono što nam se sviđa i kako nam se sviđa. Ispalo je da se to sviđa i gledateljima i to je to, nema tu velike pameti.
Vaš posao je da preuzmete priloge koji su snimljeni za prethodno puštene Vijesti, „obradite“ ih na svoj način i naravno napišete najavu koja najviše „veseli“ gledatelje kao i komentar nakon priloga/reportaže. Kako izgleda Vaš radni dan?
To ste opisali otprilike polovicu moga posla a i ta polovica uzme svojih 6 radnih sati. Ali radni dan počinje oko 11 sati jer prije "reciklaže" postojećih vijesti i tema treba smisliti na što ćemo se u emisiji fokusirati i koje ćemo teme i priče posebno obraditi. Osim toga svakog dana treba smisliti i dobiti jednog ili dva gosta i to po mogućnosti da im sakoi nisu već izlizani od vucaranja po ostalim televizijskim emisijama. Dakle ima posla za dvadeset ljudi (toliko ih recimo radi na nekoj sličnoj njemačkoj emisiji) a kod nas to sve vučemo urednica Mojmira Pastorčić, producent Miro Lujić, tri novinara i ja.
Nedavno sam pričala sa Sašom Kopljarom s konkurentske televizije s kojim vodite „mrtvu trku“ već godinama među gledateljima oko popularnosti iako ste potpuno drugačiji tip voditelja. Kopljar nema uredničkih ambicija, čita najave kako mu ih novinar napiše, dok ste Vi sušta suprotnost; nijedna vijest ne može proći bez Vašeg začinjavanja. Novinar u Vama ne da Vam da ne prokomentirate sve?
Saša je klasični anchor i definitivno je jedan od tri najbolja u Hrvatskoj, a središnje informativne emisije i trebaju imati voditelje tog tipa. Ja sam to pokušao biti dok sam vodio Dnevnik HRT-a, ali meni je Dnevnik bio toliko dosadan da sam ga odlučio malo oživjeti i raditi na drugačiji način. To je za mene imalo svojih sretnih i za moje nadređene nesretnih epizoda ali realno takvom autorskom pristupu u središnjem Dnevniku i nije mjesto. Zato sam se i odlučio preseliti u večernji termin jer je u tom terminu nakon cjelodnevnog ispiranja mozga s tim što je rekao Plenković a što Grmoja publika spremna prihvatiti nešto ležerniji ali i iskreniji pristup istim temama.
Puno se govori o novinarskoj cenzuri, no kad se Vas gleda jasno je da barem u RTL Direktu ona ne postoji. Je li se kad dogodilo da ste predložili šefovima nešto još radikalnije od dosadašnjih dosjetki i komentara pa su Vas odbili? Ili su imali primjedbe na neke spačke poput one od ovog tjedna kad je kamera snimala Vas kako spavate umjesto standardne odjave emisije?
Briga mog šefa i za šefa vlade i za šefa oporbe i za bilo kojeg drugog političkog šefa. Ni njegova ni moja sudbina ne ovise o tome što će reći neki tip u kravati i odijelu nego što će reći naši gledatelji. Ako je taj video sa spavanjem imao 100.000 pregleda nema tog premijera koji to može zaustaviti. Ali ako negdje i ima cenzure onda je ona u glavama, pa se provodi pametnim rasporedom glupih glava. Jer svaka takva glava ispod sebe će staviti sličnu glavu i nitko nikome ne treba ništa objašnjavati ni cenzurirati, glave će same odraditi sve kako treba.
Suradnju s HTV-om započeli ste nakon završenog Fakulteta političkih 1993., šest godina ste radili uglavnom mozaične emisije no Vaš talent se prepoznao u Informativnom programu; kad ste inače suhoparne izvještaje iz Sabora dobrom i inovativnom montažom te igrajući se riječima pretvorili u zanimljive priloge. Pretpostavljam da ste se oko svake riječi morali „boriti s vjetrenjačama“ jer urednici nisu bili navikli na takav pristup izradi priloga te tematike?
Recimo da sam ja imao sreće da u to doba iznad mene na HRT-u nije bilo toliko glupih glava, u profesionalnom smislu bilo je sasvim solidne novinarske slobode a ni ja nisam radio izvještaje koji bi bili iritantno pristrani nego bih se tu i tamo poigrao s riječima, slikom i izjavama bez namjere da nekom solim svoju pamet. Ali ako je bilo argumenata i činjenica nisam se ustručavao sasuti ih u ekran pa ma kako nekom bile nezgodne. Ali da se razumijemo, nisam to radio iz nekog uzvišenog novinarskog cilja da budem lučonoša pravde, jednakosti i istine nego zato što me to veseli raditi. Veseli me zafrkavati vlast, živcirati nadređene i obradovati publiku. Volim se igrati s politikom, s tabu temama, na kraju krajeva volim se igrati sa slikom, s tonom s gegovima, volim se igrati s tim strogim i ozbiljnim news formatom, zapravo volim se igrati s televizijom. Jedino s čim se čovjek ne smije igrati to su gledatelji. To ne znači da im treba podilaziti, naprotiv često i gledateljima kažem što možda ne žele čuti, ali nikad ih ne podcjenjujem. Onda će cijeniti tvoj stav čak ako se i ne slažu s njim.
Od 2004-te do vodili ste i uređivali središnji Dnevnik gdje ste se afirmirali britkim komentarima. Nakon sedam godina ste smijenjeni zbog, kako je bilo objašnjeno, „povrede radne obaveze“, a osim standardnog branjenja HND-a, reagirao je i tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić. Podsjetite nas o čemu je bila riječ i smatrate li da ste zaslužili sankciju?
Tadašnje Vijeće HRT-a je javno reagiralo na jedan prilog o Vukovaru u Dnevniku pa sam im ja javno odgovorio. A kako Vijeće HRT-a utječe na izbor glavnih ljudi HRT-a tako su glavni ljudi HRT-a htjeli opravdati njihovo povjerenje i zaustaviti emitiranje tog komentara. Došlo je do upada u studio i svašta nešto, ali kako sam ja prilično bandoglav pred autoritetima koji se isključivo pozivaju na silu i moć, te je večeri bilo po mome, a sutra po njihovom, he. Ali ništa strašno, nije nitko dobio otkaz, a meni vođenje Dnevnika nikad nije bio životni imperativ pa me se s tim nikad nije moglo ni ucjenjivati. A bilo mi je zgodno gledati kako se ti veliki televizijski šefovi ne znaju nositi s političkim i interesnim pritiscima onih iznad sebe pa ih prenose na one ispod sebe.
Na HRT-u ste bili prvi rukovoditelj IMS-a (Integriranog multimedijskog servisa) no na toj birokratskoj poziciji niste ostali dugo – samo pet mjeseci. Kakve zadaće ste tamo obavljali?
Bila je to bedastoća tadašnjeg ravnatelja koji je vidio kako su u Danskoj integrirani radio, televizija i web pa je htio to uvesti i kod nas, ali je zaboravio da Hrvatska nije Danska. Došlo je do goleme birokratizacije sustava, uvođenja još desetak rukovodećih funkcija, kao da ih je inače bilo malo, forsirao se 4 news kanal, a ni prvi nije bio bogznašto, televizijski novinari trebali su istodobno raditi priloge za radio, radijski za televiziju, na kraju nitko nije znao tko je za što odgovoran, pa je jedan od mojih nadređenih završio na psihijatriji, a ja na koronarografiji. Ludilo, ne ponovilo se nikome. Moja bedastoća je bila što sam pomislio da ću se baviti sadržajem i programom, a ne birokracijom, ali tada, a koliko vidim ni sada, na HRT-u još nije vrijeme za to.
S HTV-om ste se sporazumno rastali 2014. kao i još neki Vaši kolege koje više nisu mogle podnijeti birokraciju i nelogičnosti na javnoj televiziji o kojima se priča godinama. Što smatrate najvećim problemom javne televizije?
Pretplatu. Dok god im milijarda kuna pada s neba tamo se ništa neće promijeniti. Nemjerljivo je zajedništvo i osjećaj odgovornosti zaposlenih prema tvrtki koja plaće zarađuje na tržištu i onih kojima plaće dolaze iz nekog fiksnog budžeta. Ne mislim pri tome da treba ukinuti subvenciju dokumentarnom, dramskom ili obrazovnom programu. Ali novac pretplatnika mora biti namjenski trošen i to samo za one projekte i programe za koje postoji javni interes i koji svojom kvalitetom opravdavaju svoje postojanje.
Nakon HTV-a ste počeli raditi na N1 na kojem ste se zadržali manje od godinu dana te ste prešli na RTL. Čime su Vas privukli?
Srčani udar koji sam nakon svega dobio na HRT-u bio mi je zadnji znak da je to mjesto za mene postalo po život opasno i da se trebam maknuti. U isto vrijeme se dogodio N1 i brzo smo se dogovorili. Njima je trebalo neko zvučno TV ime, a meni je trebala televizija na kojoj imam što za učiti i ekipa koja živi za posao, a ne za spletke. Bilo je to jedinstveno iskustvo pokretanja televizije ni iz čega i u godinu dana ondje sam naučio koliko prije nisam u deset godina. Drago mi je da je nakon svih dječjih bolesti koje smo ondje prebolijevali N1 konačno stao na svoje noge i da je postao respektabilan news kanal.
U seriji „Pogrešan čovjek“ glumite inspektora Tomasa. To Vam nije prvo glumačko iskustvo, no ovo je prvi put da nije riječ o „cameo“ pojavljivanju. Kako ste se pripremali za ulogu?
Moja dosadašnja "glumačka" iskustva svodila su se na to da bih u nekom filmu ili seriji glumio tv voditelja. I kad su me zvali da glumim u seriji rekao sam da može ali da više ne želim glumiti nikakvog tv voditelja, da to glumim svakog dana u svom studiju i da konačno želim biti netko drugi, poštar, policajac, vatrogasac, bilo što samo da nisam tv voditelj. I eto dali su mi onda rolu tv inspektora, kažu da sam je uspješno odigrao, vidjet ćemo u stotoj epizodi kako je to ispalo. Pripremao sam se kao svaki pravi glumac, na setu bih šetao i ponavljao rečenice, vježbao s Ivanom Roščić, razrađivao koreografiju, baš je bilo zanimljivo iskustvo.
Biste li opet pristali na takvo nešto?
Uvijek, jako je fora makar na tri minute biti netko drugi, strašno zavidim glumcima na toj privilegiji da mogu skakati iz jedne kože u drugu.
Prije devet godina objavili ste knjigu čiji je naslov sve zaintrigirao „Moja istina o Angelini Jolie“. O čemu je uistinu knjiga i čemu takav naslov?
Naslov je iz jedne životne epizode kada sam u New Yorku doista upoznao Angelinu Jolie, ali na minut i pol, pa sam se malo poigrao s tim klasičnim naslovima gdje netko tobože govori istinu o nečemu, a realno nema pojma. Knjiga je inače bila zbirka mojih političko-satiričnih blogova koje sam svojedobno pisao na nekim portalima.
Da – bili ste Crni Petar i Jutarnja Špranja kad ste ih pisali no zbog Vašeg prepoznatljivog stila ubrzo ste „otkriveni“. Pišete li još?
Nažalost ne, doista ne stignem, ali bih jako volio ponovo sjesti zagrijati stolicu i nešto početi pisati. Imam par ideja u glavi koje se kuhaju već neko vrijeme pa vjerujem da će u jednom trenutku to sve prokuhati i izletjeti na papir.
Pravi gospodin bilo ga je sram prezivat se Jovanović nakon svega što su Srbi napravili, zato je i EUJanez promijenio ime iz Hamdija u EUJanez kad je vidio horde migranata koje dolaze.