U trenucima neizvjesnosti nakon razornog potresa koji je pogodio Zagreb u ožujku prošle godine gledateljima se s terena među prvima javila HRT-ova novinarka Zrinka Grancarić. Dugogodišnja urednica i reporterka stala je pred kamere i gledatelje pribrano izvještavala s terena, o materijalnoj šteti, o stradalima u potresu. Profesionalno je izvještavala i potkraj godine nakon potresa u Banovini. Sa svojom je snimateljskom ekipom među prvima stigla na razrušena područja te donosila informacijama o stanju na terenu. Zbog svog novinarskog angažmana u nikad neizvjesnijoj godini Grancarić je sasvim zasluženo dobila nominaciju za Večernjakovu ružu u kategoriji TV osoba godine.
Ove godine nominirani ste za Večernjakovu ružu u kategoriji TV osoba godine. Jeste li se nadali nominaciji? Što vam ona znači?
Nominacija za Ružu je čast i potvrda da si na dobrom putu. Jako sam sretna. Nadala se jesam, ali naravno nikad ne možeš biti siguran. Ova nominacija zaokružila je moj četverogodišnji ciklus, od Ruže za Novo TV lice 2016. do danas.
Što kažete na konkurenciju u kategoriji TV osoba godine? Pratite li rad kolega s drugih televizija?
Konkurencija je zaista žestoka, sve su to kolege koje jako cijenim i vjerujem da će izbor biti vrlo neizvjestan. Mislim da svi imamo različiti stil, svatko od nas ima svoju nišu, svoju publiku. Pratim druge televizije sustavno, dobro je usporediti se s drugima, da vidiš gdje si ti.
Protekla godina bila je poprilično izazovna za novinare i reportere. Pandemija, potresi, izbori... Puno se toga dogodilo u 2020. godini. Što vam je predstavljalo najveći izazov? Po čemu ćete ju vi najviše pamtiti?
Godina je zaista bila jako teška, sigurna sam da ćemo je svi pamtiti dugo, spremali smo se za predsjedničke i parlamentarne izbore, a onda smo uz to dobili i koronakrizu i dva potresa. Možda je najzahtjevnije bilo izdržati u cjelini sve što nam je godina bacila u lice, da ne posustaneš i kažeš: ne mogu više. Toga ne smije biti, i mislim na osobnoj razini da nam je to svima bio najveći izazov.
Zagrebački potres događaj je koji je obilježio proteklu godinu, ali i vašu novinarsku karijeru. Među prvima ste izašli na teren i javili se iz razrušenog centra grada. Kakve su vam misli tada prolazile kroz glavu?
Kako što brže pokriti što veće područje grada kako bi gledatelji što prije mogli steći cjelovitu sliku i znali gdje je sigurno i što im je raditi. Silne kilometre smo napravili kolege snimatelji i tonski snimatelji i ja taj dan, prehodali smo Zagreb nekoliko puta uzduž i poprijeko, ali nije bilo stajanja. Od jutra do mraka gdjegod smo vidjeli da je nešto važno, a to je praktički bilo u svakoj ulici centra, smo stali, uključili se uživo u program, samo da informacija što prije dođe do ljudi.
Vjeruju li građani, prema vašem mišljenju, više medijima u ovim neizvjesnim vremenima?
Mislim da da, mada možda kako vrijeme odmiče i kriza se produžuje, mislim da su nam više vjerovali na početku nego sad. Naše poruke o pandemiji su ostale iste, no ljudima je dosadilo živjeti pod restrikcijama, mnogima je egzistencija u pitanju, pa se ne treba čuditi što su revoltirani, što se više nema povjerenja ni u koga.
Kako preživljavate ova vremena u kojima živimo? Što vam pada najteže? Jeste li se već priviknuli na novo normalno?
Bolje mi zvuči privremeno normalno jer ne želim da ovo ostane naša svakodnevica. Prihvaćam sve, uhodala sam se, ali ne volim ograničenja, a naročito ona koja mi brane putovati preko granice i istraživati nove destinacije. Ovako na trenutke ogoljen život mislim da nam je pokazao da bez nekih svojih navika možeš bez problema živjeti, međutim putovanja i koncerti jako mi nedostaju.
Mnogi vas još pamte kao sjajnu HRT-ovu komentatoricu jedrenja na prošlim Olimpijskim igrama. Spremate li se i za Igre u Tokiju?
Spremam, u ekipi sam koja putuje u Tokio, i jako se radujem. Čekam travanj da vidim točno sastav jedriličarske reprezentacije, tada završavaju kvalifikacije. I čekamo naravno stopostotnu potvrdu da će Olimpijskih igara biti.
Ako Ruža završi u vašim rukama, znate li već gdje ćete ju smjestiti?
Družit će se na polici sa svojom starijom sestrom. Potužila mi se ova prva da je vrijeme da joj donesem društvo, haha.
Ako nam epidemiološke prilike dopuste da održimo Ružu u HNK, koga ćete povesti sa sobom?
Nadam se da će biti moguće da se svečanost održi u HNK, to je zaista uvijek posebno. A povest ću sa sobom jednu dragu osobu koja mi je velika potpora u svemu što radim.
prava slika novinarstva u RH, tupa i glupa... tko ne vjeruje neka ju češće sluša