Nakon pada Homsa činilo se da su pobunjenici u Siriji izgubili rat i da je režim predsjednika Bashara al-Assada još jednom pobijedio, no najnoviji događaji pokazuju nešto drugo – da tamošnja oporba misli ozbiljno te da ne kani odustati od želje da Siriju učini demokratskim društvom. Ali i to da je međunarodna zajednica opet predugo čekala i da je opet promašila u iznalaženju metode za saniranje krize. Godina pobune i više od osam tisuća poginulih prevelik je i prebolan ulog da bi se odustalo od ciljeva koji su zacrtani još u trenucima kada je u drugim zemljama započinjalo Arapsko proljeće. S druge strane, pokazalo se da nasilje, pa čak ni ekstremno, kakvo su Assadove snage sigurnosti primijenile u Homsu, više ništa ne može riješiti, odnosno da ne može ugasiti pobunu.
Sve je počelo kako nenasilni pokret koji je svoje nezadovoljstvo i želju za političkim promjenama manifestirao kroz masovne prosvjede petkom. Bila je to taktika koja je upalila u Egiptu i u Tunisu, no ne i u Siriji. Oporba je bila uporna, no uporan je bio i Assad. Kina i Rusija su također bile uporne u svome odbijanju da se nekako intervenira protiv Assadova režima. UN je, doduše, nametnuo sankcije, ali jedini je rezultat toga urušavanje sirijskog gospodarstva.
Promatračka misija koju je poslala Arapska liga bio je političko-diplomatski promašaj, a bivši tajnik UN-a Kofi Annan, koji je u Siriju prošloga tjedna poslan kako mirovni izaslanik, bio je iritantan i za potpuno nepristrane promatrače, a kamoli za ljude koji traže mrvu slobode i koji nikako ne mogu shvatiti zašto, nakon svega, taj čovjek opet govori o nekakvom suzdržavanju, pregovorima i mirnom rješavanju krize. Diplomatske floskule koje je izrekao u Siriji nisu bile drugo do isprazne tlapnje isluženog salonskog političara i diplomata. Rečenice koje je izgovarao bile su poput onih koje su se mogle čuti početkom 90-ih u Hrvatskoj, BiH, Ruandi ili na Kosovu, nakon čega bi uslijedila Sodoma i Gomora rješiva samo žestokom vojnom intervencijom.
Mirno možemo zaključiti da je, što se Sirije tiče, rezultat jednogodišnjeg diplomatskog šeprtljanja i oklijevanje to da su pobunjenici, ili barem jedan dio njih, nakon što su iscrpili mogućnosti mirnog prosvjeda i klasičnog gerilskog ratovanja, prešli na urbani terorizam, i to u glavnom gradu Damasku i trgovinskom središtu zemlje Aleppu.
Ne treba smetnuti s uma da sirijska oporba ni u kojom slučaju nije jedinstvena. Iako svi žele srušiti Assada, te se grupe u osnovi ponašaju kao rogovi u vreći nesposobni da iznjedre zajedničku politiku platformu i strategiju s kojom bi izašli pred međunarodnu javnost. Postoji dio protivnika Assadova režima koji i te kako koketiraju s islamskim ekstremizmom i koji nisu skloni previše surađivati i čekati da nešto padne s neba. Upravo su te frakcije sada vjerojatno uzele stvar u svoje ruke. Šef Al-Qa’ide Ayman al-Zawahiri ionako je podržao pobunu u Siriji, pa je vrlo vjerojatno da je svojim istomišljenicima dao ne samo “know how” nego i koju tonu eksploziva. Rukopis organizacije koju je osnovao Osama bin Laden i te kako bio vidljiv u napadima bombama u Damasku i Aleppu. Jučer su u dijelovima Damaska letjele minobacačke granate i odjekivala žestoka pucnjava pa nikako ne treba bježati od konstatacije da je Sirija u građanskom ratu koji neće prestati samo zato što Assad tako hoće i koji bi mogao biti ozbiljniji, krvaviji i za međunarodno zajednicu višestruko opasniji od onoga što se događalo u Libiji. Znakovito je i to da iz zemlje iz dana u dan izlazi sve više izbjeglica.
Jedan od rijetkih političara koji je bio svjestan ozbiljnosti situacije još prije godinu dana turski je premijer Recep Tayyip Erdoğan. Iako je on već tada nudio suvisla rješenja, nitko ih nije shvatio previše ozbiljno. U ovom trenutku pitanje je ima li itko volje, želje i dubokih političkih motiva, a ponajprije petlje i hrabrosti da se upusti u rješavanje krize koja se polako ali sigurno počinje pretvarati u kaos za koji bi se moglo reći da se već oteo kontroli.
Gospodo! Marina velika pohvala za ovaj clanak!!!