U kolovozu i rujnu 1977. godine NASA je put neba lansirala dvije svemirske letjelice: Voyager 1 i Voyager 2. Putnik, što na engleskom znači riječ voyager, s brojem 1 zapravo je bio lansiran drugi, ali je, krećući se većom brzinom, brzo pretekao brata. Te dvije letjelice ljudi su poslali u svemir sa zadatkom da dopru dalje nego ijedan drugi predmet napravljen ljudskom rukom. U toj misiji Voyageri su imali i prethodnicu. To su bile letjelice Pioneer 10 i Pioneer 11. Prva je lansirana u ožujku 1972., uspješno je obavila zadatak slanja slika Jupitera i ostalih podataka na Zemlju te nastavila put prema onom što astronomi nazivaju dubokim svemirom, premda je, u svemirskim mjerilima, to tek ulicu-dvije dalje od našeg dvorišta. Komunikacija s Pioneerom 10 izgubljena je 2003., trideset godina i deset mjeseci nakon početka misije, dok je Pioneer 11 zadnji signal od sebe dao u rujnu 1995.
No, Voyageri su još aktivni, što znači da nakon tri i pol desetljeća u svemiru i dalje šalju i primaju podatke iz kontrolnog centra sa Zemlje o čemu NASA, ako joj je vjerovati, čovječanstvo redovito obavještava i preko interneta.
Prema zadnjem takvom izvještaju Voyager 1 do sada je prešao 24 milijarde i 929 milijuna zemaljskih kilometara, otprilike milijardu kilometara više od Voyagera 2. Udaljena osamnaest i pol milijardi kilometara od Zemlje, letjelica Voyager 1 definitivno je najistureniji pipak čovječanstva isturen prema svemiru.
Osobna karta planeta zemlje
Već i sam pokušaj zamišljanja daljine od 18,481,000,000 kilometara dobra je vježba za mozak i za duh. Međutim, sve je to astronomski još uvijek blizu. Svih tih 24,929,000,000 kilometara koje je Voyager svladao u 35 godina, 7 mjeseci i nešto dana krećući se brzinom od oko 19.000 kilometara u sekundi, svjetlost preleti za 34 sata, 13 minuta i 44 sekunde.
Daljine i granice poznatog svijeta oduvijek su ljudima bile izazov, od poriva svakog djeteta da poviri preko ruba krevetića, do velikih priča o velikim istraživačima koji su dostizanje ciljeva nedostižnih svima prije njih nerijetko plaćali i životom.
Ciničnom duhu, kakvi svi danas pomalo postajemo, ne može promaknuti činjenica da su na znatiželji, odvažnosti, hrabrosti i čežnji za znanjem pojedinaca parazitirala kraljevstva i carstva. Tragom istraživača u “nove” svjetove uvijek bi nahrupile osvajačke i pljačkaške horde i misionari.
Istina, i ti sami luckasti pioniri sanjali su o slavi i zlatu, ali su ipak u povijesti i umjetnosti ostali opisani, upamćeni i cijenjeni kao pozitivni junaci. Barem u onim svjetovima iz koji su krenuli na putovanja, njihovi su podvizi postali baština svih, poticajna demonstracija ljudskih mogućnosti u svladavanju nemogućeg.
Upravo zato, bez obzira na ideološke, političke i militarističke motive Hladnog rata, svemirske ekspedicije 1960-ih i 1970-ih, i sovjetske i američke, smiju ostati upamćene i kao izraz neke zajedničke volje i čežnje čitavog čovječanstva, a ne samo pukih interesa pojedinih grupacija. Baš zato, koliko god naizgled bio nevažan za budućnost ljudi na Zemlji, meni jako puno znači podatak da se na svakom od dva Voyagera nalazi i po jedan zlatni disk u obliku sada već zastarjele gramofonske LP ploče. U njih je urezana svojevrsna osobna karta planeta Zemlje i njenih stanovnika.
Na diskovima su elektronički pohranjene stotine slika najraznovrsnijih zemaljskih prizora, od matematičkih dijagrama, kemijskih formula i shematskih crteža strukture ljudskih gena, do snježnih pahuljica. Uz slike životinja te svakovrsnih ljudskih nastambi i tehnoloških postignuća, tamo je i slika ljudskog fetusa, majke koja doji dijete i violine uz stranicu partiture jednog Beethovenovog gudačkog kvarteta. U ploče su urezani i zvučni zapisi, od pucketanja vatre do tutnjave vlaka. Tamo je i glasanje čimpanzi, žaba, cvrčaka i pasa, a snimljeni su i ljudski glasovi koji izriču kratke pozdrave na 55 jezika. Naposljetku, na tim je pločama i glazba.
Beatlesa nema zato što, navodno, kako piše Philip Ball, onodobni odvjetnici diskografske kuće EMI nisu smislili efikasan način zaštite autorskih i izdavačkih prava u svemiru. Ali je zato tamo Chuck Berry koji pjeva “Johnny B. Goode”, tamo su snimke plesova i pjesama gotovo svih svjetskih naroda i narodnosti. Tamo je i ono meni najdraže i najvažnije: glazba Bacha, Mozarta i Beethovena zabilježena skupa sa sviračkim umijećem i umjetničkom veličinom jednog Karla Richtera, Glenna Goulda, Otta Klemperera ili samog Igora Stravinskog koji dirigira ulomak iz svog Posvećenja proljeća.
Čovječanstvo pred ekranima
Ni sam Carl Sagan, sastavljač svemirske antologije, nije se ozbiljno nadao da će te ploče ikada u svemiru doista pronaći inteligentna bića s gramofonom. Ali, kako je sam rekao, to je važna izjava nas ljudi o nama samima.
Svega toga sjetio sam se ovih dana čitajući o projektu “Mars One” nizozemskog inženjera i poduzetnika Basa Lansdorpa. On je naumio na Mars najprije slati opremu za preživljavanje, a onda, već 2023. i prvih četvero ljudi, pa za njima još četiri takve posade. U odnosu na predračun koji je već bila izradila NASA, “Mars One” je daleko jeftiniji zbog jednog bitnog razloga: projekt ne uključuje i povratak na Zemlju i prvih dvadeset kolonizatora Marsa na put od sedam mjeseci krenut će bez povratne karte.
Za današnje stanje ljudske civilizacije osobito su znakovite još dvije stvari.
Prva je motiv. Prema Lansdorpu na Zemlji je danas jednostavno dosadno i osim nekoliko ratova i ekonomske krize ne događa se ništa zanimljivo. Čovječanstvu zato treba nešto veliko što će ga nadahnuti, vratiti mu snove i prave heroje. Druga bitna stvar je način financiranja: bit će to svemirski reality-show koji bi na nekoliko godina uz ekrane trebao prikovati čitavo čovječanstvo. Interplanetarna medijska kuća već je osnovana, a kandidata već sada ima na tisuće. (Začudo, još nijednog iz Hrvatske ili Srbije!). Uz izravni prijenos publika će odlučivati i o tome tko će prvi poletjeti na Mars. Od Saganove do Lansdorpove svemirske izjave o naravi čovjeka prošlo je tako malo vremena i sve se više čine da jurimo prema kraju.
Utoliko je ljepša pomisao na Bachovu glazbu koja plovi tamo daleko, dalje nego što je išta drugo ljudsko do sada doprlo, u svemirskoj tišini, posijana u zlatne brazde. Lijepo je biti siguran da gore nečeg svakako ima.
