Ovo je sjajno vrijeme za američke direktore, gadno vrijeme za njihove najslabije plaćene radnike. Sjajno vrijeme za Wal-Mart, gadno vrijeme ako Wal-Martu stanete na put, sjajno vrijeme za službene ekstremiste, gadno vrijeme za umjerene oponente.
Divno je poslovati s vojskom, ali usrano je biti rezervist, fantastično je imati katedru na Princetonu, ogavno je biti na zamjeni u Queens koledžu, izvrsno je baratati mirovinskim fondom, šugavo je ovisiti o njemu...
Tako Ameriku početkom 21. stoljeća vidi književnik Jonathan Franzen. Zamijene li se u njegovim rečenicama američki direktori hrvatskim direktorima, trgovački lanac Wal-Mart nekim od trgovačkih lanaca koji drmaju Hrvatskom, američki poduzetnici koji rade s američkom vojskom njihovim hrvatskim pandanima i tako redom, eto nas u posve domaćem ambijentu.
Sjajno je vrijeme za vlasnike Dalmatinke Nove iz Sinja, katastrofalno za njihove radnike koji ovih dana primaju otkaze mimo svih dogovora i sporazuma. Vlasnik će pokupiti pare, oni će pokupiti svoje krpe i prebaciti se na socijalne jasle bez nade da će ikada više naći posao.
Nikad bolje za one koji su na burzi zavrtjeli velik novac i povukli ga na vrijeme, zaradivši više nego što bi zaradili bilo kojim poštenim poslom, nikad gore za sirotinju koja se ponesena predizbornim obećanjima i euforičnim pričama o lakoj zaradi zadužila da bi kupila dionice i udjele u fondovima.
Danas su u bankrotu s kreditima koje treba vraćati umjesto sa zaradom za stare dane i nitko od onih koji su obećavali i nagovarali zbog toga nema grižnju savjesti. Zar im nije na vrijeme rečeno da ulaze u rizik? Jest. Pa kako onda vlast, koja je na onoj strani na kojoj je sve divno, može biti kriva za njihovu nezrelost i zaluđenost.
Super je biti saborski zastupnik koji ni 300 kuna za parkiranje u centru grada mjesečno ne mora dati, jadno je biti Zagrepčanin koji mora biti sretan dok plaća 16 kuna sat parkiranja u prvoj zoni, ako želi obaviti nešto na sudu ili kod liječnika jer zakasni li platit će 900 kuna za pauk. Lijepo je biti hrvatski premijer i skočiti na koncert u Dubrovnik kao da se u državi ništa bitnije od toga ne događa, ružno je imati iz dana u dan sve manje šanse da obitelj ode jednom mjesečno u kino.
Dobro je ubrati 6300 kuna po studentu za školarinu, loše je danas biti student i studentski roditelj kada sveučilište dobrohotno izađe ususret pa umjesto pojeftinjenja ili, ne daj Bože, besplatnog studija ponudi da se to plati u dvije rate. Iako, kad se bolje razmisli, mogu biti sretni da nije deset tisuća kuna, iako bi vjerojatno mogli platiti u tri rate.
Divno je imati plaću veću od 20 tisuća kuna. Za takve je inflacija dva posto. Strašno je imati penziju od dvije tisuće kuna. Njima je inflacija 20 posto. Prvi se neće morati odreći baš ničega, drugi će se odreći svega čega se još nisu odrekli.
Franzenov lik je u jednom trenutku sretan jer igra golf na uređenom igralištu u Kaliforniji, baš u trenutku dok sirotinju iz New Orleansa udar Katrine potapa još dublje u bijedu. Zabrinjava ga samo hoće li se naoblačit, jer sutra mora odletjeti negdje drugdje. On pripada generaciji čiji su se roditelji utopili u antidepresivima jer nisu mogli shvatiti kako dionice američke željeznice mogu biti sve skuplje ako je pruge sve manje.
Njihovi su očevi izgubili razum jer ne mogu shvatiti u čemu je vrijednost željeznica ako nije u prugama i malim željezničkim postajama koje su povezivale ljude i omogućile im jeftino putovanje. Neki od njihovih sinova su shvatili da nije važno shvatiti, važno je naći se na sunčanoj strani ulice. Oni drugi su se našli tamo gdje je Katrina. I u Americi, kao i u Hrvatskoj, ovo su jednostavno sjajna loša vremena. Pitanje je samo tko se našao na kojoj strani.
