Trebalo mi je tri sata da se automobilom probijem s jednog na drugi kraj predbožićnog Zagreba i natrag. Prometne policije ima samo na prilazima gradu, a posao im se svodi na naplaćivanje kazni jadnicima koji su zaboravili upaliti svjetla ili voze koji kilometar brže. U gradu neviđenog krkljanca, kolapsa na svakom križanju, naprotiv, nema ih. Tu su da ubiru kazne, ne da bi regulirali kaos. Dok sam milio i prelazio kilometar u 15 minuta, u koloni su se zatekli i policajci.
Pasionirano, dok kao i većina molim Boga da mi opet nešto ne crkne na 12 godina starom autu, promatram njihov novi vozni park. Toyote landcruisere. Taj automobil stoji pola milijuna kuna. Znam da naša vlada kaže da ih nije kupila, nego iznajmila. Pa ispada da ne košta ništa. Malo kasnije, opet taj terenac, crni, prekrasni. Na njemu tablica “HV”. Unutra dva mladolika vojnika. Voze se od vojarne Croatia do centra, kamo je opet preseljen MORH. Istodobno, znam da trenutačno zračni prostor nadgleda jedan i pol MiG. I pitam se, kakva je to država koja usred kolapsa gospodarstva nađe novca za ovakvu šminku?
Sigurno ne ona koju je prije samo dvije godine, 23. prosinca 2011., u sabornici prezentirao Zoran Milanović u svom inauguracijskom govoru. Trajao je 34 minute, a jedan od onih koji su ga pohvalili da je državnički bio sam i ja. Bio je to trenutak nade. Dvije godine poslije, na stranicama vlade RH potražio sam taj govor. Ima video, ima i fonogram. Bolje da su ih uklonili. Taj govor sada tek je varka, povlačenje za nos. “Dajem vam riječ i tako mi Boga neću se osvrtati ni na to što je bilo ranije. Uprijet ću sve svoje snage u to da u raspravama koje će biti burne i žestoke ne upirem prstom u one koji će biti opozicija i da im predbacujem što su oni ili njihovi prethodnici radili prije godinu, dvije, 5 ili 15 godina. To je jalovo, nekorisno, i loše za Hrvatsku”, grmio je premijer i osvajao simpatije. Kakav tolerantni frajer. Potom nas je i dalje “hranio”, dao nam riječ da će “osobno inzistirati na tome da najkvalitetniji kadrovi, državni službenici u javnoj upravi, ostanu raditi tamo”. Kazao je da će njegovi ministri samo dovesti ograničeni broj svojih. Što se dogodilo, znamo – tisuće vještih zamijenjeno je tisućama podobnih, kojima će trebati godine da se izvješte i nauče povući koji euro iz EU. Njegovi su ministri zaposlili 12.000 svojih.
U govoru je spomenuo i socijalnu državu. Pa je rekao: “Socijalna prava i socijalnu državu ćemo braniti svim mogućim sredstvima. Nikakvih bolnih rezova ne smije biti, ne smije biti jer ćemo time odrezati možda i zdravo tkivo.” I dodao da moramo, istina, biti racionalniji, no da “moramo zadržati prava koja smo gradili kao socijalno društvo zadnjih 60 godina”. No comment. Što je rekao dalje? “Toj Slavoniji, našoj Slavoniji, obećavam posebnu brigu, ali ne brigu kakvu pružate djetetu ili nezreloj osobi, nego brigu kakvu pružate onome do koga vam je stalo...”
Onda je rekao kako će upravljati: “Ne idemo mi kao guske u maglu. Mi smo Airbus u magli s dobrim navigacijskim sustavom.” A sjećate li se kako je Milanović spektakularno završio? Evo, s citatom Vlade Gotovca: “Ušutkajte pjesnika, sigurniji bit će trenutak, ali izgubljeno bit će doba.” Danas, doba (dvije godine) je izgubljeno, a “trenutak” je baš nesiguran. A Gotovca, ima li obzira, “pjesnik” Milanović se više neće ufati spomenuti.
Ne znam, meni su trebala dva tjedna da ga prokužim.