Da sutra na zagorski aerodrom u Gubaševu želi sletjeti letjelica, letač bi se morao najaviti 24 sata unaprijed, u Gubaševo bi se morali dovesti aparati za gašenje i sva ostala potrebna oprema, za to bi morali znati vatrogasci i hitna služba, a u blizini staze trebala bi biti odgovorna osoba odnosno direktorica \"Krapinsko-zagorskog aerodroma\" Sandra Mičin i predstavnik zabočkog komunalnog poduzeća Plavinka.
Bez prihoda
Sve se to još može organizirati, no najvažniji preduvjet je - lijepo vrijeme. Dobiveno odobrenje za uporabu letjelišta trajnog karaktera moglo bi se izgubiti ako bi se napravila bilo kakva oštećenja na poletno-sletnoj stazi, koja je danas označena i ograđena rubnjacima. Zbog automobila koji su dolazili na taj prostor i radili štetu na dijelu zemljišta ukupne površne 20 hektara postavljena je rampa.
Činjenica je i da sva organizacija oko samo jednog slijetanja \"Krapinsko-zagorskom aerodromu\" ne donosi nikakav prihod, a, s druge strane, održavanje je obavezno, pa Plavinka barem triput mjesečno kosi površinu i uklanja krtičnjake, za što godišnje plaća 60.000 kuna.
Bili su prvi
- Ne možemo ništa naplatiti jer nemamo što ponuditi. Kad bismo imali komercijalno letjelište, morali bismo osigurati hangare i cijeli tim ljudi, a za to bi trebalo uložiti oko 40 milijuna kuna - kaže S. Mičin.
Do tog stupnja, ne pojavi li se neki ulagač, teško će se doći jer toliko novca vlasnici aerodroma, Krapinsko-zagorska županija i Grad Zabok, neće moći osigurati. Tako se čini da zagorski aerodrom i tvrtka operater, koja postoji još od 1999. godine, nemaju nikakvog smisla.
Kako je to već uobičajeno u našoj zemlji, do stupnja dobivanja sadašnje dozvole bila je potrebna hrpa dokumentacije, obavljena su mnoga mjerenja i tražile se brojne dozvole, poput one za uvođenje struje. Na kraju priče, ovo je prvo letjelište u Hrvatskoj koje je dobilo dozvolu, a u sve se krenulo, za razliku od drugih, od ničega.
