Danas je najjednostavnije postati ljevičar. Razvežeš i skineš kravatu, otkopčaš dva gornja gumba košulje i, eto te, u samoj špici subverzije. Onda te se još planski, da se pojačaju i dojam i očekivanja, proglasi radikalnim ljevičarom, ali na to mogu nasjesti isključivo politički nepodojeni, jer kao da ekstremna ljevica nije glupost sama po sebi. Poput ove otužne ekipe iz grčke Syrize koja je lažno probudila velike nade, da bi i prije nego što se leš njihove vjerodostojnosti stigao i početi hladiti, odustali od onog što su tako podvodnički najavljivali. Ostalo im je još jedino da brižljivo njeguju spomenute modne izglede pornoglumaca njemačkih filmova iz sredine ‘70-ih prošlog stoljeća, onako razdrljeni i osunčani, te da tako nastave kontinuitet političke i kvazifilozofske pomodnosti koju su njegovali i prije nego što su očajne mase povjerovale u fatamorganu. Jer, kada već nemaš jaja, ostane ti samo da angažiraš dublere političkih penisa. Njihova priča, ako je ikada uopće i postojala, završila je u trenutku kada su sjeli za pregovarački stol s onima koje su kurčevito nazivali teroristima. A s teroristima se, je l’, ne pregovara. No, sudbina Syrize, a time i Grčke, iako je bila predvidiva, s obzirom na to da tamo uvijek stvar može prekratiti nekakva vojna hunta, ali o tom potom, ipak je, posve nehotice, otvorila iznimno važnu priču koju se bez ikakve pretencioznosti može nazvati strahom za sudbinu svijeta. Počnimo od toga da je Syriza, kao i sve ostale slične anegdote, trebala uvjeriti promjena željne ljude da su one nemoguće jer ih jednostavno nema tko provesti. Samim time kapitalizam u ovoj formi jedino je, savršeno, najpametnije i najkvalitetnije rješenje kojem se čovjek kao političko biće mogao dosjetiti. Bez alternative, uz unaprijed diskreditirane moguće opasnosti i sa stalnim povijesnim babarogama, poput boljševizma i nacizma, u što se svaka želja za novim neminovno izrodi, može mirno nastaviti svoj plan oduzimanja socijalnog lica svijetu.
A što je u stvari kapitalizam? Ništa drugo nego dobro uhodan obiteljski posao koji traje već deset tisuća godina i unutar kojeg su se, na krvi i životima drugih, formirale nakarade koje pokorno zovemo elitama i koje motivaciju vide isključivo u moći i u novcu. Ili u moći novca. To je ono što je Krleža izvrsno dijagnosticirao kroz glembajevštinu, “ubojice i prevaranti”, to je esencija „elita“ kojima se podređujemo. Ipak, ono što je bilo jasno nekim ljudima u 19. stoljeću, a što očito nikome nije jasno u 21., jest da nitko od moćnika neće svoje prljavo stečene i s koljena na koljeno prenošene pozicije prepustiti dobrovoljno. Uostalom, zašto i bi. U drugoj polovici 19. stoljeća potpuno se formirala ideja da se kapitalizam ne može mijenjati, nego se mora zamijeniti. U cijelosti. Tada je kapitalizam počeo osjećati i najveći mogući strah pa je dugoročno podmetnuo totalitarne projekte. Od tada sistem koristi deklarativnu demokraciju kao alibi svom udruženom zločinačkom pothvatu i legitimitet odlukama koje su izravno uperene protiv onih koji im dupeglavo taj legitimitet daju. Zar doista itko više vjeruje kako se išta bitno događa na izborima i nakon njih u, recimo, hrvatskom Saboru, kući koja, uzgred rečeno, u cijeloj svojoj povijesti nije donijela nijednu, za narod važnu inteligentnu odluku. Sad će odmah doviknuti “a razdruženje od Jugoslavije”, ali kada pogledate kakva smo nakarada od države postali i kako smo od tada uspjeli dezintegrirati i ono malo preostale društvene logike, odluka o „prekidu sveza“ i što je uslijedilo samo potvrđuje povijesni kontinuitet saborskog političkog maloumlja. Uostalom, netko nas je i uveo u te vražje Jugoslavije. No vratimo se kapitalizmu. Ideja koju je uspio nametnuti, da je on sustav bez alternative, cijeli svijet vuče u kataklizmu neviđenih razmjera. Većina ljudi na ovom planetu rođena je s krive strane socijalne barikade. Njima je dopušteno da se zabavljaju demokracijom kao apsolutnom ništicom koja anestezira društvenu dinamiku i time proizvodi strahovite efekte. Kapitalizam se ne može mijenjati unutar kapitalizma. Umjesto njega mora doći posve drugačiji model, svijet mora dobiti lice u kojem socijalno i solidarno neće biti društvena sramota, u kojem konkurentno i natjecateljsko neće biti apsolut, u kojem religija i bog neće služiti kao cement siromaštvu, a odgoj i obrazovanje lomljenju karaktera i dresuri za unaprijed određene pozicije u hijerarhiji. Jer ovdje se više ne radi o ideologiji, u pitanju je goli opstanak.
Kapitalizam se brine isključivo o sebi samom. Okrenuvši ljude jedne protiv drugih uspio je dislocirati civilizacijski kontekst i pritom nas pretvoriti u obezvoljenu masu nesvjesnu vlastitih potencijala. I uvjeriti kako je pitanje kravate pitanje političkog legitimiteta, a ne tek još jedna neduhovita i proljevasta ekshibicionistička predstava iz susjednog mračnog parka.
>>Za reforme sada glasa i Varoufakis
>>Tsiprasove reforme opet spašava oporba
