Poljski film “Katyn” Andrzeja Wajde (2007.) nije gledatelja suočio samo s tragedijom iz 1940., kada je u Katynskoj šumi u zapadnoj Rusiji tajna sovjetska policija metkom u zatiljak pobila oko 14.000 poljskih časnika i na tisuće civila, nego i sa zločinom prešućivanja i skrivanja tragedije. Staljin je, naime, masovno ubojstvo poljskih zarobljenika, nakon što mu je propao savez s Hitlerom, pripisao Nijemcima. Tko bi službenu istinu, a zbiljsku laž, pokušao dovesti u pitanje, prošao bi kao i časnici u Katynu.
Prošao bi onako kako je u Zagrebu 1945., kad je u Jugoslaviji na vlast došao Staljinov učenik Broz, prošao forenzičar dr. Ljudevit Jurak koji je svjedočio ne o Katynu, nego o gotovo identičnom zločinu u ukrajinskoj Vinici, gdje su Sovjeti pobili oko 12.000 zarobljenika i također za taj zločin okrivili Nijemce. Istina ga je odvela pred streljački vod. Nešto više sreće imao je Jurakov kolega, dr. Miloslavić, koji je bio u Katynu i odande u Zagreb donio “komesarski samokres kalibra 7,63” i “lubanju jednog poljskog dočastnika” s rupom istog kalibra. Uspio je pobjeći u Ameriku.
Kad je “Katyn” došao u Sloveniju, pisac Drago Jančar, potaknut činjenicom da se Wajda više bavi zločinom negiranja nego samim zločinom, postavio je pitanje: A što je s istinom o poslijeratnim komunističkim zločinima u Sloveniji? Tu su komunističke vlasti, rukopisom nalik na onaj u Katynu, likvidirale 14.000 slovenskih domobrana i njima, zajedno s desecima tisuća pobijenih drugih zarobljenika, najviše Hrvata, napunile hude jame po cijeloj zemlji. Premda se “skrivena ostavština” slovenskih polaznika “moskovske akademije Dzeržinski”, kako piše Jančar (Vijenac, 14. 7.), “osvjetljava s mnogih povijesnih stajališta, njezina strahovitost još ostaje tabu, o kojem se u javnosti malo i nerado govori”.
I u Hrvatskoj se dvadeset godina pokušava razotkriti “skrivena ostavština” Brozovih operativaca zla, no rezultati nisu bog zna kakvi. Glavni je razlog tome nepostojanje jasne, široko prihvaćene društvene suglasnosti o značaju Brozova režima. Laži koje je taj režim proizvodio 45 godina i njima prožeo život društva i dalje se ponavljaju kao pouzdane istine. Stoga se može reći da su se mnogi zločini u Hrvatskoj dogodili dva puta: kad su se zbili i kad su prešućeni ili iskrivljeni. Tragedije pogađaju ljude, no manje od laži o njima.
Primjerice, ustanak 27. srpnja 1941. u Srbu i Lapcu. U Jugoslaviji se slavilo, a i danas se slavi, kao narodnooslobodilački ustanak protiv fašizma, premda je bio uperen protiv naroda, izveden u političkoj i vojnoj suradnji s fašistima, s osjećajem za slobodu baćuške Staljina u Katynu i Vinici. U ljeto i jesen 1941. ustanici su u južnoj Lici i bosanskom Pounju, u Brotnji, Boričevcu, Kulen Vakufu, Krnjeuši... na pravdi Boga pobili više od tisuću Hrvata i muslimana te opljačkali i zapalili desetak sela. Neka im bude ustanak, ali narodnooslobodilački i protufašistički nikako ne može biti. Bez obzira na to kome ga pripisali.
Ma ja bi vas u ministarstvo kulture,vjerujem da bi rijeci na P i K bile zabranjene. Ja sam za tu soluciju.Zivjeli vi meni 100 godina.