Od trenutka kada je Bill Clinton napustio Bijelu kuću, mirovnim procesom između Izraela i Palestinaca nitko se nije ozbiljno pozabavio. George Bush je, odmah nakon napada 11. rujna, jasno kazao kako se SAD ne kani baviti ovim problemom. Istodobno je zadužio Veliku Britaniju i njena premijera Tonyja Blaira da se angažira oko postizanja mira u ovom dijelu svijeta. Iako je Blair u međuvremenu postao i posebni izaslanik za Bliski istok, ne bi se moglo reći da je maknuo prstom da pokrene proces koji bi trebao omogućiti Palestincima da počnu normalno živjeti. Prije četiri godine od Baracka Obame se očekivalo da učini nešto zaista konkretno, no zbog niza okolnosti ni on nije učinio baš ništa.
Sve u svemu, čak 12 godina Palestinci žive u političkom vakuumu i to bez ikakve konkretne nade da bi se išta moglo pomaknuti s mrtve točke.
Stoga nije čudno da je taj narod, koji živi u najvećim, zidovima opasanim logorima svijetu, s velikom srećom dočekao ovakvo skromno političko postignuće na dugom i teškom putu do vlastite države.
