Udruga Potrošač i sindikati izračunali su da će 24,5 posto skuplju
struju plaćati 80 posto kućanstava, a to je puno nepovoljnije nego što
su pokazivale brojke kojima je građane tješila vlast. Ali tješenje je i
uljepšavanje (sve ružnije) stvarnosti u prirodi vlasti, kao što je u
navici novinara da se pri svakom poskupljenju obraćaju onima kojima ono
osobno ništa ne znači. Što, recimo, bogatom ministru Polančecu znači
poskupljenje struje? Baš ništa.
Ili Kalmeti najavljeno povećanje cestarina? Ili bilo koje drugo
poskupljenje Sanaderu, ministrima i inim dužnosnicima koji o njemu
govore? I ne samo kad je riječ o poskupljenjima. Što, recimo,
političarima znači prosvjed radnika "Elcona" koji sedam mjeseci nisu
primili plaću? U "Elconu" ne rade ni oni, ni njihova djeca, ni braća
ili sestre, ni druga rodbina i svojta, koju su zaposlili u sigurnijim
tvrtkama ili državnim službama. Sama se vlast ponaša tako kao da joj je
zadatak Hrvatsku podijeliti na povlaštenu i obespravljenu.
Da su političari osjetljivi na nevolje ljudi, i ne bi bili političari.
Oni koji se žele dokopati vlasti, ne žele je zato da podijele sudbinu
naroda nego da tu sudbinu izbjegnu. Pa ipak, nitko o tom narodu ne voli
govoriti kao oni, i nitko priznanje građana ne očekuje kao oni koji ga
ne zaslužuju.
A već gotovo cijelo desetljeće tri vlasti, Račanova, Sanaderova i
Mesićeva, nameću ili potiču teme kojima se odvraća pozornost tih
građana od najvažnije zadaće politike - gospodarstva. Te su teme -
Europska unija, sankcioniranje pljačke u pretvorbi i privatizaciji,
ratno profiterstvo, ustaše i partizani, antifašizam i fašizam, i tako
dalje. Svakidašnjicu hrvatskoga pučanstva te teme ne dotiču niti iz nje
proizlaze, one su inscenacija za nebitne uloge političara koji su
iznevjerili u svojim bitnim poslovima.
Posljednji tukac zna da će nam u Europskoj uniji i izvan nje biti onako
kako sami zaslužimo, ali u Hrvatskoj se uporno obmanjuje kako je EU
naša "jedina budućnost". Svak vidi da su se izjalovile sve najave o
kažnjavanju ratnih profitera i pljačkaša u pretvorbi i privatizaciji te
o povratku silnog novca, ali se time i dalje obmanjuje javnost. Svak
vidi da su ustaše (i partizani) daleka prošlost, te da u političkom
životu ne postoje i ne znače ništa, ali je dovoljan jedan (ustaški)
znak te prošlosti (možda i podmetnuti!) pa da se trese cijela zemlja.
Politici su te teme potrebne radi potpunog porobljavanja volje iz koje
bi se mogao roditi opasniji revolt protiv Banskih dvora i Pantovčaka.
Taj se cilj i ostvario: Mesić i Sanader danas imaju jeftin, ropski
narod, ne zato što je takav po naravi, nego zato što su ga mehanizmima
vladanja učinili nevažnim a svaku njegovu volju, neposluh ili prosvjed
posve nedjelotvornim. Stoga je doista bilo žalosno gledati radnike
Elcona ili jadanja građana zbog poskupljenja, jer se zna da je
Sanaderu, Mesiću i svekolikoj vlasti mnogo više stalo do svojih pasa i
mačaka nego do njih. Slikovito govoreći, vlast je s narodom učinila
isto što i s Gotovinom: stavila mu je lisičine na ruke i prepustila ga
milosti i nemilosti Europske unije kao što je generala prepustila
Haagu.
I zbog stanja u svijetu (poskupljenja nafte, hrane itd.) i zbog stanja
hrvatskog gospodarstva građani će u Hrvatskoj živjeti sve teže, ali će
s vrha vlasti biti sve zasipaniji optimizmom zbog približavanja velikog
cilja - ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Događat će se još veći
paradoks: život će biti sve skuplji, zemlja će sve dublje tonuti u
neimaštinu, vanjski dug, bezvoljnost i ravnodušnost prema vlasti - dok
će vlast biti sve samosvidljivija. Tako će i ulazak u EU biti ulazak u
sve dublji raskol između sve moćnijih elita i i sve nemoćnijeg naroda.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
