U slavljeničkoj atmosferi 292. sinjske alke, u tom zanosu hrvatske
tradicije, junaštva i povijesti kojoj se poklonio cijeli državni vrh,
posve je očekivana i čini se općeprihvaćena bila gesta gaf-majstora
ministra Ivice Kirina koji je slavodobitniku i vojvodinu pobočniku
obećao da će uskoro postati zaposlenici Ministarstva unutarnjih poslova
jer su se obojica javila na natječaj PU splitsko-dalmatinske.
Svi su mediji to objavili kao da iskazano alegorijsko junaštvo
slavodobitnika Alke te alkarskog časnika u najmanju ruku podrazumijeva
da uza sve počasti i darove kao nagrada slijedi i posao u državnoj
službi za tu dvojicu nezaposlenih diplomiranih kriminalista, a neki čak
i kao da je riječ o hvalevrijednom političkom potezu. Nad tim obećanjem
ministra Kirina nitko od novinara, političara i drugih štovatelja
javnoga poretka proteklih se dana nije zamislio.
Isto tako ministar Kirin nije kritiziran ni kad je u dramatičnim
trenucima šokantnog travanjskog poraza Mirka Filipovića od Gonzage, Cro
Copu, s kojim je tada suosjećala čitava nacija, ponudio mjesto
savjetnika u MUP-u. Bez obzira na to što u oba slučaja potencijalni
zaposlenici MUP-a možda imaju kvalitete i sposobnosti koje ih
kvalificiraju za određene policijske poslove, ovdje problematiziramo
zloporabu ministarskih ovlasti koje se populistički koriste mimo
propisane procedure i/ili na način kad to prije svega odgovara
pojedincu u pribavljanju političkih bodova, a ne kad je to od presudne
važnosti za službu, odnosno zajednicu.
Svaka čast slavodobitniku Alke i Cro Copu, koji je proslavio ime
Hrvatske i naše specijalne policije, ali valjalo bi čuti što o
ministrovim ponudama misle, recimo, nezaposleni branitelji, a posebice
oni koji su svojedobno dobili otkaz u MUP-u, ili svi oni nezaposleni
diplomirani kriminalisti koji su se prijavili na natječaj splitske
policije, ali nisu imali tu sreću da sudjeluju na Alki.
Nekritički odnos javnosti prema takvim postupcima bjelodano nam govori
o stanju svijesti u Hrvata i o tome koliko su nam neka ponašanja i
privilegije koje idu uz neke manje ili više bitne društvene uloge
sasvim prihvaćene. Tako nam je očito prihvatljivo da ministri mogu
prema svojim kriterijima zapošljavati ljude. Izostanak kritike govori
nam da takvo ponašanje prema prevladavajućim shvaćanjima u našem
društvu ni na koji način ne strši.
To je obrazac očito prihvaćen i od sadašnje i od bivše vlasti. Isto
tako normalno nam je da, iako zatečen od policije, ministar zdravstva
bude protupropisno (ali bez kazne za vozača) vožen po zaustavnom traku
autoceste. Reakcije čitatelja i u tom su slučaju pokazale da se sličnim
“privilegijama” koriste i oporbeni političari. Ako si oni mogu takvo
što priuštiti, zašto bi se na nižim razinama odricali od takvih i
sličnih “privilegija”.
Tako dolazimo do toga da su i u tim ponašanjima zameci korupcionaškog
mentaliteta, a posljedično i još uvijek visokog rejtinga Hrvatske na
svjetskoj rang-listi korumpiranih zemalja. Nije sve u lovu na što veće
zvjerke uhvaćene u mitu, u čemu konačno Uskok, Državno odvjetništvo i
policija imaju konkretne, kao ni u izmjeni zakona, javnosti natječaja i
transparentnosti javnih poslova, imovinskim karticama, javnim listama
čekanja koje onemogućuju ili barem smanjuju mogućnost manipulacije,
kakvoj-takvoj transparentnosti javnih poslova, ako se ne promijene i
shvaćanja o dopuštenom i nedopuštenom u obavljanju državne službe.
U provedbi Vladina Nacionalnog programa suzbijanja korupcije očito je
da i ministri osobno mogu poprilično pridonijeti.
SUD JAVNOSTI
