Gotovo u isto vrijeme kada je u Kini izabrano novo vodstvo Komunističke partije na čelu s Xi Jipingom, Barack Obama je u Sjedinjenim Državama osvojio svoj drugi mandat. Komunistička Kina će 2016. godine postati najjačom privredom svijeta i odlučivat će o ratu i miru u svijetu. Postavlja se pitanje: hoće li se američka demokracija pokazati boljom i uspješnijom od autoritarnog, komunističkog sustava u Kini?
Transparentni i otvoreni mediji omogućili su nam da saznamo sve ili gotovo sve o američkim problemima. Znamo da je Amerika najzaduženija zemlja svijeta, znamo da državu pritišće golem deficit, Washington je ovisan o nafti iz inozemstva, napokon su nam poznati problemi sa zdravstvenim osiguranjem i zastarjelom infrastrukturom, isprepletenost banaka i politike.
Za rješavanje tih problema Obaminoj će administraciji trebati novi zalet i golemi napori. S druge strane, Kina je u posljednjih 20 ili 30 godina postigla skok od nerazvijene zemlje do vodeće industrijske nacije svijeta, nešto što u tako kratkom vremenu nije postigla ni jedna država svijeta. Više nema prizora siromaštva po kineskim gradovima, bicikle su zamijenile gomile automobile, brzi vlakovi. Zapravo i Kina i Amerika su pod pritiskom i trebaju reforme.
Međutim, o Kini i njezinim problemima još čitamo samo kroz filtar komunističke propagande. Novi kineski predsjednik Xi Jiping, koji će vodstvo zemlje preuzeti iduće godine u ožujku, učinit će to u trenutku kada je BDP pao dva postotka na 7,2 posto. To je ispod očekivanja i postavlja se pitanje kako pod tim uvjetima održati socijalni mir, kako s ovako smanjenim BDP-om za najnapučeniju zemlju osigurati radna mjesta? U posljednjih 20 godina više od polovice kineskog pučanstva živi u gradovima. Kina je izgubila svoj dosadašnji imidž zemlje s jeftinom radnom snagom. Istovremeno je otpala Amerika koja je desetljećima bila siguran kupac jeftinih kineskih proizvoda.
Sada će se Peking (Beijing) sve više morati okretati vlastitom unutarnjem tržištu, što predstavlja dodatni problem. Međutim, Kinezi ne odstupaju od svog modela “lenjinističkog kapitalizma” i branit će ga uz pomoć represije pod svaku cijenu.
Lokalna partijska vodstva organizirana su na obiteljskim klanovima, koji u komunizmu i dalje postoje, slično kao i u Rusiji i djelomično u istočnoj Europi. Korupcija je njihov glavni izvor bogatstva, u isto vrijeme i glavna opasnost za državu. Primjerice, bogatstvo obiteljskog imperija bivšeg premijera Wen Jiabaa procjenjuje se na 2,7 milijardi dolara, dok obiteljski klan budućeg šefa partije Xi Jipinga “New York Times” procjenjuje na “samo” milijardu dolara.
Međutim, dok se u Americi problemi iznose javno, u Kini je na djelu zavjera šutnje. Tako se, na primjer, godišnje održava i po nekoliko tisuća političkih prosvjeda i demonstracija, o čemu se u javnosti šuti. Jedno je sigurno: Kina se neće odreći svog “komunističkog kapitalizma”. Štoviše, Kinezi žele stvari podići na “ideološku razinu” i prikazati ih kao nadmetanje, koji je društveni sustav bolji i uspješniji, američki ili kineski? Međutim, ako nema javne i otvorene diskusije, napetosti će rasti i s domaćeg terena će se prije ili kasnije preseliti izvan granica Kine.
