Poslije slovenske najave da se kani preobraziti u Švicarsku i mogućnost
ulaska Hrvatske u EU dati na referendum, mislili smo da nam se susjedi
šale. A oni blokadom hrvatskih pregovora s EU naivnim susjedima poruče
da su to mislili ozbiljno. I još zaprijete da će i za hrvatski ulazak u
NATO biti Švicarci, tj. da će i o tome održati referendum.
Kada ih je valjda netko iz NATO-a podsjetio da u Piranskom zaljevu ipak
nemaju nuklearnih podmornica i da su slovenski piloti jedino vidjeli
“phantom”, slovenski su političari ipak malo ohladili. Odustaju od
kočenja Hrvatske glede NATO-a, ali ne i od štopanja ulaska u EU.
Usprkos neriješenom, ali rješivom, graničnom prijeporu u Piranskom
zaljevu, ipak se nije očekivalo da će slovenska vlast biti toliko
kapriciozna, da će blokirati hrvatske pregovore i da će joj vrh EU
dopustiti takav presedan. U Hrvatskoj se već naviklo na slovensko
ustrajno gunđanje, posebno na „ribarsko prigovaranje“, ali se i unatoč
slovenskoj nakostriješenosti ipak nije očekivalo da će baš Slovenija
biti glavna prepreka ulasku Hrvatske u EU.
Nakon što je proglašeno da „ulazak Hrvatske u EU nema alternative“, a
EU rekao – u redu, ali „morate privatizirati banke“, Hrvatska ih je
poslušno i „privatizirala“.
Danas su im samo domaća imena, a vlasnici tuđe države. Kada se hrvatska
vlast busala ZERP-om, jer da je njegovo proglašenje „hrvatsko neotuđivo
pravo“, šefovi EU se nisu osobito uzrujavali, samo su rekli – dobro,
ali onda ništa od EU. Postavši članom EU, Slovenija je samo preuzela
isti način ponašanja. Slovenska je inačica toga obrasca ponašanja: Ako
nam granicom u Piranskom zaljevu ne dopustite izlaz u tzv. međunarodne
vode, onda ništa od EU!
No, kako Ljubljana nije Bruxelles, hrvatski je ponos najednom postao
većim od dotad iskazivane poslušnosti. Kod hrvatske se vlasti pojavio
inat, dišpet tipa: ako smo morali popuštati EU, ne moramo i Sloveniji.
Kao da se već nije. Bivše hrvatske štediše Ljubljanske banke mogu se
valjda još jedino napiti vode, zaboraviti svoj novac, a slovenski
vojnici i dalje sa Svete Gere, kao da je njihova, mirno u Hrvatskoj
promatrati ovce.
Otkako su ušli u EU Slovenci, odnosno slovenske vlasti, počeli su se
prema Hrvatskoj ponašati nekako svisoka. Osobito je to bilo zamjetno
kod dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova, Dimitrija Rupela. S
vremenom se ta prepotencija znatno proširila. S hrvatske strane to
zapravo izgleda kao neki slovenski kompleks više vrijednosti. Kao da su
se Slovenci osjetili pozvanima biti nekim braniteljima EU od Hrvata!
Taj je osjećaj slovenskog ponašanja glede Hrvatske, ne malom broju
Hrvata, iritantan. Mnogima je takvo ponašanje sitničavo, pa i zločesto.
A kada se promatra koliko je u postupcima nekih slovenskih političara
zlovolje, zamjerki i ljutnje, onda bi se moglo zaključiti da toliko
frustracija ne ide uz osjećaj više vrijednosti. Naprotiv. Slovenci taj
osjećaj možda mogu izvlačiti iz činjenice da su u EU, a mi nismo.
Slovenci su u EU. I? Želi li EU da Hrvatska u nj uđe, hoće li to
spriječiti Slovenija? Pogotovo nebulozama poput spominjanja NDH!
Slovenskim političarima se spomene da „Hrvatska neće trpjeti ucjene“, a
oni odvrate: „A vi ste imali Jasenovac!“ Vrlo logično, jer onda valjda
ne moraš prevarenima vratiti njihov novac, a valjda automatski stječeš
pravo i na cijeli Piranski zaljev!
Iz iste logičke radionice, iz iste škole mišljenja, stižu i tvrdnje da
je Hrvatska podmitila neke europarlamentarce da Sloveniji zavrću ruku
da odustane od tvrdoglavljenja spram Hrvatske . A poseban je biser te
škole mišljenja o „izuzetno sposobnoj hrvatskoj diplomaciji“ kao
stvaranju alibija za slovenski uzmak i moguće odustajanje da se EU u
Sloveniji „brani od Hrvatske“.
BIJEDA POLITIKE
