Do prije nekoliko dana široj javnosti potpuno nepoznati dr.
Tonći Buble, inače već godinama šef odjela za lijekove u
HZZO-u, postao je osoba zdravstvenog sektora koju se najviše
razapinjalo, a njime se već dva dana bavi i državna politika.
Netaktična i nepažljiva Bublina izjava da, "na žalost, neki pacijenti
moraju i umrijeti" zazvučala je s televizijskog ekrana doista
šokantno, neetično, nehumano, vjerojatno i njemu samome.
Jer zadatak je liječnika, pa i onih u zdravstvenoj administraciji, da
za bolesnoga čovjeka učini sve što je moguće da živi, a ne
da umre. Iako kod teških bolesnika, svi to znamo, kada dođe
do terminalne faze bolesti, ni najbolji liječnici ni najskuplji
lijekovi ne mogu biti spasonosni.
Upravo je to Buble rekao glasno i otvoreno pred novinarima, ali,
jednostavno rečeno, nije pazio kako govori. I zato ga kažnjava
politika, čiji aktivni i iskusni sudionici pred javnošću
znaju dobro vagati svoje riječi, znaju što treba poručiti,
kako nastupiti i oni na vlasti i oni u oporbi.
Vlasti je učinjena šteta jer ne može dopustiti da zaposlenik
zdravstvenog osiguranja u bilo kojem kontekstu kaže kako u ovakvom
zdravstvenom sustavu pacijenti umiru, a oporba je takvo što
jedva dočekala jer, eto, sada imaju i dokaz da ova vlast bolesnicima
uskraćuje skupe lijekove koji se u pravilu koriste u terapiji
teških bolesti.
Istina, ministar Darko Milinović u fond za skupe lijekove rebalansom
proračuna "ubacio" je još 50 milijuna kuna pa taj fond
ukupno raspolaže u ovoj godini s 250 milijuna kuna. Lani je iz toga
fonda potrošeno lijekova u vrijednosti 386 milijuna kuna.
Račun je jasan.
No, nijedan ministar zdravstva ne bi zbog toga rekao da će se bilo kome
potreban lijek uskratiti. Nego, kao što je to učinio i
Milinović skupi lijekovi bit će dostupni svima kojima
trebaju. To je politika, a stvarni problemi, mogućnosti i nada često
ostaju unutar bolničkih zidova.
RIJEČ - DVIJE
'Slučaj Buble' ili politika i realnost
