Tko je ovdje lud? Skoro svakog dana u Hrvatskoj čovjek dobije priliku i povod da si postavi takvo pitanje. Recimo, kad službena predstavnica Republike Hrvatske, k tomu i bivša ministrica, u Bruxellesu progovori na engleskom. Ili kada premijer radnike kojima smanjuje plaće tješi uopćenim ismijavanjem bijede jednog čitavog kontinenta obećavajući da nećemo spasti na razinu “neke afričke države”. A što misliti o osnivanju stožera i straža s misijom obrane Vukovara od ćirilice?
Ispada da je ovdje lud svatko tko zagovara slušanje, razumijevanje i argumentirano uvjeravanje. Skoro dva desetljeća nakon rata mnogi se građani nisu oslobodili straha od priklanjanja onom što je ispravno i dobro. Razum se pri tom isključuje, logika se ukida na račun povrijeđenih osjećaja kojima uvijek mešetare manipulatori, prodavači magle i ponajviše straha. Nije jednostavno ni lako odbaciti iskustvo koje nas uči da na svaku dobru i poštenu namjeru vreba čitav čopor zlonamjernika. Ne smijemo zaboraviti ni zornu pouku o tome kako i od najkorektnije politike na kraju može ostati tek stara poderana krpa za prikrivanje najvulgarnije gramzivosti.
Nepovjerenje, osjećaj nesigurnosti i ugroženosti, podjela na “nas” ispravne i “njih” koji nam žele zlo, sve je to u Hrvatskoj vrlo tražena roba koja se lako i brzo rasproda. Baš kao i ulaznice za nogometnu utakmicu Hrvatske i Srbije.
Kultura bez putovnice
U Hrvatskoj 2013. godine ljude se još uvijek javno proziva zbog manjka nacionalnih osjećaja. Kada se neki umjetnik javno opredijeli za duhovno pripadanje kulturi koja bez putovnice preskače graničarske brklje, predbacuje mu se antihrvatstvo kao jedan od najgorih zločina. Ali, težinu tih prijestupa možemo shvatiti tek nakon što se složimo što je to zapravo hrvatstvo. Je li to darivanje hrvatskih zastava urednim platišama komunalnih računa? Je li to uvjerenje da će hrvatski Vukovar biti manje hrvatski ako će mu ime biti ispisano i ćirilicom? Je li Hrvat koji poznaje dva pisma biće manje hrvatskije od onog koji zna samo jedno, ili nijedno?
Utoliko više meni već pomalo gnječi mozak priča o “utakmici koja je uvijek bila i uvijek će biti više od sporta”. Jesu li ulaznice razgrabljene zbog nogometa ili zbog hrvatstva? Mladić koji je desetak sati stajao vani na zimi da bi se domogao ulaznice za tu utakmicu u kameru kaže – sve za Hrvatsku! Nema sumnje da je i susjedstvu igra reprezentacije mnogima stvar srpstva, pa tek onda nogometa, a sudeći prema složnom i brzom dogovoru nogometnih saveza Hrvatske i Srbije o izostavljanju gostujućih navijača čini se da je takvo hrvatstvo i srpstvo bolje držati na sigurnoj udaljenosti od nekoliko stotina kilometara.
Što najavljene mjere sigurnosti zapravo govore o hrvatstvu koje će se demonstrirati u Maksimiru? Čuli smo da nitko za koga se utvrdi da bi mogao biti (!) navijač Srbije neće biti pušten na stadion. Ako se, pak, netko takav i uvuče na tribine i tamo iskaže naklonost srpskim nogometašima, bit će udaljen. Zbog vlastite sigurnosti, kažu nadležni. Znači li to ono što ja mislim da znači? Da bi ga ljudi obuzeti hrvatstvom rastrgali?
Krhko i opasno hrvatstvo
Dakle, ljude obuzete hrvatstvom ne smije se provocirati, osobito ne na stadionima. Tamo su Hrvati osjetljiviji i vjerojatnije u hrvatskijem raspoloženju od Hrvata na ulicama kojima zdrav razum, dobar odgoj i zakon ipak ne dopuštaju da zavitlaju kamenčugu u svaki automobil srpske registracije sa sitnim ćiriličnim slovima ili da slome hrvatski barjak na glavi prve osobe krivog imena i naglaska. Ako je to sve tako, a čini se da jest, budući da se takva apsurdna promocija sporta i hrvatstva uopće održava, onda bi gospodinu Cvrku, zaduženom za sigurnost, trebalo postaviti još jedno logično pitanje: smije li Srbija u Maksimiru uopće zabiti gol, a kamoli, božesačuvaj, pobijediti? Može li tako nešto uopće podnijeti masa čije je hrvatstvo tako krhko, nesigurno i opasno da mu se ne smije približiti nitko kome bi se mogao omaknuti ijedan poklič za nogometaše Srbije?
Umjetnost koja teži kulturnom i duhovnom povezivanju sa Srbijom napada se kao protuhrvatska, a sport koji podilazi i povlači se pred hrvatskim i srpskim huliganstvom dobivat će iz dana u dan sve više atributa najuzvišenijeg hrvatstva. Ako se tako nastavi, dobro ću razmisliti hoću li uopće više spominjati datum ovogodišnjeg gostovanja Beogradske filharmonije u Zagrebu. Dvorana će ionako biti puna, baš kao i lani, a ničije hrvatstvo neće biti ugroženo. Baš kao ni srpstvo.
>> Telegraf piše: Srbi iz dijaspore srušili server HNS-a?!
