Kao što se i moglo očekivati, Vlada ne kani povećati plaće sveučilišnim i
srednjoškolskim profesorima i učiteljima. Potpredsjednica Vlade
Jadranka Kosor, kao i obično u takvim prilikama, u ime je Vlade
prosvjetarskim sindikalcima priopćila da zaborave nekadašnju priču o
plaći većoj šest posto. Rečeno je – država novaca nema, a ne zna ni
kada će ih imati, te da stoga, ni kada država izađe iz krize, ne
namjerava učiteljima i profesorima platiti neplaćeno.
Sutra, prekosutra, ili potom, ažurna će potpredsjednica vjerojatno isto
reći i liječnicima. Nema novaca! Dakle, svi kojima je nešto novca, kao
sitna crkavica obećano, zaboravite obećano, jer u “društvu znanja” za
znanje nema novaca!
Da je država u krizi i da je i štednja nužna da bi se iz nje pokušalo
izaći, postalo je izgleda jasnijim svima. Državi i kasnije nego je
trebalo. Kada je država krizu napokon priznala, nije se baš pokazala
samokritičnom. Nevoljko je priznala da je trošila više no je trebalo.
I najednom je otkrila kako “postoje unutrašnje rezerve”, da je mnoštvo
nepotrebnih troškova, pa su odjednom neka ministarstva i državne tvrtke
našle milijune koji im i nisu nužni da bi djelovale i poslovale! Ta je
ishođena ušteda, državna potraga za prikrivenim novcima, pokazala da se
prije trošilo i šakom i kapom. Jer, ako su se gotovo u hipu mogli naći
toliki milijuni, znači da su dotad bili “Alajbegova slama”, da su
trošeni a da i nisu morali biti.
Unatoč krizom ishođenoj mijeni u državnom ponašanju, stari se obrazac
njezina ponašanja ipak nije bitno promijenio. Pogotovo ne radikalno,
kao što veličina krize iziskuje. Država se i dalje često ponaša po
obrascu: Uzmi gdje nema, daj gdje ima. Učitelji i profesori i onako
imaju malo – daj im još manje! Liječnici “imaju dosta” – smanji im da
nemaju! Neki ekonomski lumeni, kao vrhunac svoje ekonomske misli
predlažu čak i smanjenje mizerije, zvane minimalac!
Kad bijednici nemaju ništa – uzmi im sve! Ako nemaju što jesti – neka
pasu travu! Istodobno dok država čini to što čini, ne prestaje se
tupiti o “društvu znanja”! Ma kakvo “društvo znanja”!? S obzirom na
turobno “stanje fakata”, prije će biti posrijedi neko drugo društvo u
kojemu se riječ “znanje” rimuje s jednom drugom riječi.
Kakvo je to “društvo znanja” gdje srednjoškolski profesor ima plaću pet
tisuća kuna?!? Izuzetno poticajno za rad s generacijom o kojoj ovisi
budućnost ove zemlje! Umjesto da se nastavnike potiče, da ih se i
dodatno stimulira, njima se ne daje ni ono što im je obećano. Država si
laska slatkom obmanom o “društvu znanja”, varkom o nerealno visokom
postotku fakultetski obrazovanih. Još prije pet-šest godina
visokoobrazovanih je bilo pet-šest posto, sada je to statistički valjda
već dvostruko!
U toj su statistici sigurno i svi koji su dobili diplomu i nekoga od
kojekakvih veleučilišta, premda su neka od njih tek – vele učilišta. U
tom su postotku i svi na brzaka postali akademski građani, oni koji su
fakultetske diplome dobili u ratu i na razne načine, često i brže nego
su nekada trajali i čuveni “partizanski kursevi”.
Već su dugo formalno akademskim građanima i svi oni političari kojima
je fakultetska diploma do ulaska u politiku mogla biti jedino “misaona
imenica”. Po njezinu brzom i tajnovitom stjecanju od nekadašnjih
“vječnih studenata” postali su “mjerom svih stvari”. Ako nije, išlo u
Hrvatskoj, jest u susjedstvu.
Danas su, neki s diplomom neke od tih viših škola i fakulteta, pa i
diplomanti univerziteta na čijoj je ogradi nekoć pisalo: “Svrati
putniče, i završi fakultet!”, važne političke face, “stupovi društva”,
u državi koja si utvara da je “društvo znanja”! S brzinskom diplomom
izgubili su se u bezličnoj državnoj statistici, ali su postali
“politički faktori”, koji se nisu ustručavali, niti se ustručavaju,
svima i o svemu, soliti pamet.
BIJEDA POLITIKE
