Saga o sastavljanju saborske većine i nove hrvatske vlade prerastala je iz faze podnošljive igre živaca između glavnih pregovarača u fazu nepodnošljivog igranja sa živcima birača, kad je u posljednjem obratu, kao u kakvoj dobro izrežiranoj psihodrami, konačno nađeno (ne)očekivano rješenje. Doslovce u posljednjoj ravnoj crti maratonske utrke, Most je promijenio partnera za sastavljanje buduće vlasti, i tako kreditirao kritike da je od početka znao s kime hoće a s kime neće u politički brak, ali je čekao dobro objašnjenje za konačnu odluku da mu je HDZ bliži od SDP-a.
Iz dana dana u dan, preokreti u pregovorima ugrožavali su vjerodostojnost pregovarača (i pregovaranja), napetost se toliko razlijevale izvan korita da su i ljudi koji bi, zbog svoje posebne misije, trebali misliti na to što govore gubili kontrolu nad riječima, a glavni protagonisti nastavljali s takvim iznenađenjima da se ni znalcima, ili onima koji misle da to jesu, nije bilo lako snalaziti u sapunici u kojoj se od drveća sve teže nazirala šuma. Legendarni bi reporter, da se može vratiti u ovakvu utakmicu, ponovio s još više razloga: "Ljudi moji, je li to moguće? Ludnica jedna"!
Gdje je vjerodostojnost
Što će, do kraja, biti s granicom između poraza i sramote, na koje su upozoravali veliki državnici (W.Churchill)? Jesu li akteri naše nadrealističke predstave svjesni uopće da će, prije ili kasnije, od istih birača koje su, kako se pokazuje sasvim nepotrebno vukli za nos, tražiti nove glasove? Sasvim je moguće, čak i vjerojatno, kakva god bio konačni rasplet, da će post-izborni performans s toliko kaotičnih zapleta i još kaotičnijih raspleta na kraju obogatiti kolekciju političkih razočaranja i da neće dati očekivani prilog podizanju potrošenog povjerenja u politiku i političare.
Već se sad počinje govoriti o izgubljenom vremenu, što i nije najgore, iako u politici ne postoje buvlje pijace za tu vrstu starih roba; teže će biti objasniti biračima, kad se jednom izađe pred njih, zašto se jezičac na vagi toliko dugo okretao s jedne na drugu koalicijsku stranu, kad je od početka postojala mogućnost da se formira državna vlast koja će preuzeti brigu za građane koji su je izabrali. Nova vlada suočena je s izazovom koji je sama sebi stvorila - da potvrdi da je nastala na programskoj ideji a ne na političkim kombinatorikama; da joj je do brige za opće dobro a ne do ovih ili onih karijernih interesa; do stvarnih reformi a na do funkcija i fotelja. Je li to previše tražiti prije nego što je vlast i formirana?
Nada da će na Mostu, između tradicionalne lijeve i desne političke obale, izrasti nova demokratska konstrukcija oslobođena demagogije i politikantstva, usredotočena na prave probleme građana i države, gubila se u maglama Bermudskog trokuta Petrov-Milanović-Karamarko, sve dok jedna stranica toga trokuta nije isključena u najvećem iznenađenju cijele utakmice, gotovo u posljednjim metrima maratonske trke. U njihovim pregovaranjima bez kraja i konca, s odlascima i još naglijim povratcima u pregovore, s obećanjima o dubinskim promjenama bez pravoga političkoga pokrića, s velikim reformskim planovima bez realnoga sadržaja, istopila se sama pozitivna supstanca "politike konsenzusa".
Ne dođe li do novoga preokreta, Sabor će imati demokratsku situaciju, s većinom i s oporbom. Za političko zdravlje države, bilo je i gorih mogućnosti, da se iza konsenzusa sakriju stvarna konkurencija koja može biti poticajna za demokratske standarde društva i države. Ljevici, poslije svega, ostaje njena uloga, da "uvodi (nove) ideje na politički teren" (povjesničar M. Gauchet), da ne zaziva nikakvi komunizam, nego drukčiji kapitalizam, pravedniji i manje "divlji", nego što se pokazuje ovaj današnji koji se stvara na ruševinama propalog komunizma. Neće imati priliku da prvi put dva mandata uzastopno "tehnicira" na čelu države: moći će se potpunije posvetiti izradi projekta razvoja pravednije Hrvatske u globaliziranome svijetu velikih razlika i nepravdi. Ne mora svako zlo biti za zlo.Pobjedničke stranke preuzimaju veliku odgovornost da reformiraju državu, da odgovore na sve velike krize, od državnih dugova do nezaposlenosti, od iseljavanja do korupcije i kriminala.
Na HDZ-u je da ne dopusti da "prošlost opet raste kao korov" (V. Tenžera), i da ne zanemari da se svaka demokratska vlast najbolje provjerava na odnosu prema manjinama i ljudskim pravima. Činilo se dugo da mnogo hvaljeni treći put više vodi u stranputicu i u političke avanture, negoli obećanome cilju o stabilnoj reformskoj vladi koja bi modernizirala zemlju; na njemu je da u vladanju bude korektor, a ne arbitar, kakav je bio u pregovorima. Politika ultimatuma, ucjena i maksimalnih zahtjeva teško može večerati tamo gdje je ručala; Most i nije bio bez apetita, ako iz SDP-a ne pretjeruju u nabrajanju ministarstava i državnih institucija koje su im bile obećane s njihove strane. Koliko se Most uklapa u teoriju o revolucionarima, od jakobinaca pa nadalje, koji "čim steknu vlast žele još samo jedno - više vlasti"?
Je li HDZ ponudio više, ili je Most pristao na manje? Jesu li fotelje zasjenile reforme? Znajući ili ne znajući što sve čini sebi i narodu, hrvatska se politika uklopila u definiciju moderne demokracije kakvu je Rob Riemen dao u "Plemstvu duha": "Lijepa slika i retorika; to je naš izum"! Ništa manje i ništa više od toga. Na demokratskome tržištu, nakon šest tjedana trgovanja, politički je pazar napravljen prije samog zatvaranja dućana. Mršava bilanca za političare i političke stranke koje su najavile novu kvalitetu vladanja; dosad su pružile samo istrošene formule o politici kao (uzaludnom) računanju kvadrature kruga. U javnosti je prevladavao dojam da se radilo o političkom nadmetanju tko će koga prevariti, a ne tko će s kime rješavati probleme ljudi i društva.
Može li hrvatske birače, ili onaj dio koji još nije izgubio osjećaj da je u brodu, pa makar i ne kormilario s njime, čak ni veslao, donekle tješiti spoznaja, kakva je stigla sa španjolskih birališta, da i druge zemlje i nacije dobivaju na izborima svoje mostove, s kojima nije lako pregovarati? Uvodeći nove političke stranke, Ciudadanose i Podemose, u Španjolskoj, ili Syrizu, prije toga, u Grčkoj, izborna demokracija reagira s većim ili manjim zakašnjenjem na krizu kroz koju su godinama prolazile te države, i to na dva najčešća načina: ili tako što kažnjava političke stranke koje su do sada vladale zemljom, pa im uskraćuje većinsku podršku, nagrađuje manje ili male formacije, i osuđuje tradicionalne stranke da moraju sklapati saveze s njima; ili tako da kažnjava same birače, građane, tako što im uskraćuje sigurnu političku većinu za upravljanje zemljom i osuđuje de facto na političku trgovinu, a ponekad i na političku nestabilnost.
Praksa dvostranačja doživljava na biralištu ozbiljnu korekciju; teorija o "stotinu cvjetova" ne vrijedi ništa ni u zemlji iz koje je potekla kad nije mogla osigurati da u njoj ni dva cvijeta rastu jedan pored drugoga, da bi išta vrijedila u zemljama koje su godina živjele, i to uglavnom uspješno, na dvopartijskom modelu demokracije: jedna stranka na vlasti, druga u oporbi; jedna predlaže i odlučuje, druga otklanja i kritizira. Na to su se od osnivanja današnje hrvatske demokratske države svodili odnosi HDZ-a i SDP-a, s tim da ni u jednome trenutku nije bilo ugroženo funkcioniranje i stabilnost institucija države. Čak ni u koalicijskim vladama Ivice Račana, nakon desetljeća dominacije Franje Tuđmana i njegove moćne Zajednice, nije bilo praznog hoda, jer je unutar nove političke većine postojala stranka-hegemon, oko koje se okupljala dostatna podrška. U prvih 25 godina svoga postojanja, Hrvatska nije imala teškoća da sastavi novu saborsku većinu i formira novu vladu, uglavnom već u prvih mjesec dana nakon izbora. Po tome je Hrvatska bila izuzetak u regiji. Što se (toliko) promijenilo da je naša zemlja i na lijevom i na desnom političkom centru teško skupljala potencijale da sastavi novu vlast, pa su joj novi izbori stajali kao prijetnja, ili kao nada, ovisno o tome što koja strana očekivala od novog susreta s biračima?
Strah od rušenja Mosta
Birači su rekli svoje, u Španjolskoj na jedan način – konstrukcijom lijevog i desnoga mosta, a u Hrvatskoj na nešto drukčiji način – samo s jednim Mostom. Za razliku od Karamarka ili Milanovića, koji su preko Mosta od početka mogli doći do saborske većine, da Božo Petrov nije petljao s trostranačkom vladom, Mariano Rajoy mora prelaziti više mostova da bi uspio sastaviti novu vladu. Za razliku od dosadašnjeg španjolskog premijera, koji je već prvoga dana istakao ambiciju da nastavi vladati Španjolskom, naši su kandidati za premijera bili osuđeni da se ponašaju kao djevice u bordelu: nemaju većinu, a moraju paziti da u potrazi za njom ne naprave neki faux pas, i ne ugroze političke perspektive kod šefice države.
Možda u tome grmu i leži zec tolikih popuštanju jednome mladcu među političarima, koji je od prve zauzeo hegemonistički položaj da diktira sve uvjete u maratonskim pregovorima oko Sabora, Vlade i premijera. Budući da Most ima dvije obale, lijevu i desnu, njegovi čuvari jedan su dan pazili da se ne nagnu na jednu stranu i ne rastjeraju jednu polovicu članstva, a sutradan da se ne nagnu na drugu stranu i ne naprave istu štetu, pa od prvoga dana koriste šablonu da žele u Vladi i HDZ i SDP, ali ni Karamarka ni Milanovića ne žele na njenome čelu. Metkovskom gradonačelniku stalno je nad vratom visio Damoklov mač njegova potpisa kod javnoga bilježnika: dođe li u ovoj izbornoj rundi na čelo Vlade na pet ili 15 minuta, bilo bi dostatno da sam ugrozi mnogo reklamiranu dosljednost, naruši ugled da je drukčiji od drugih, izgubi glas da ga ne zanimaju položaji u politici i da ostane bez političke nevinosti, s kojom je ušao u profesionalnu politiku.
Strah od rušenja Mosta bio je kod njegovih čelnika vidljiv već na prvome koraku, kad su Dragi Prgometu na veoma autoritarni način pokazali izlazna vrata zbog soliranja s Milanovićem; straha ima i u odluci da Milanoviću zalupe vratima, kada je već ulazio u salone buduće vlade, a vidljiv je bio i u opetovanim ponudama sad jednoj, sad drugoj koaliciji, da ne napuštaju brod dok još pluta pregovaračkom površinom. Jesu li "lopine" iz SDP-a stvarno vrbovale zastupnike Mosta uvjerljivo je isto onoliko koliko je moguće da se mladoženja uoči prve bračne noći vara buduću ženu? Ne može se isključiti, a teško je dokazati. Božo Petrov bacio je kocku, koja je pala prvo na jednu, pa malo poslije toga definitivno na drugu stranu, stvorio saveznike i neprijatelje, potakao još jednom vječnu raspravu o politici u kojoj riječ malo vrijedi, o demokraciji koja je izgubila prostor za razmišljanja, i o političarima koji su "prosječni ljudi za natprosječne situacije". Mogućnosti još jednog iznenađenja, u obliku novih izbora ne može se sasvim isključivati sve dok nova vlada ne dobije povjerenje u Saboru, iako to Zoranu Milanoviću nije više od slamčice za koju se, objektivno, ne može više hvatati. Kocka je bačena, i gotovo! Dvije političke stranke stižu na ispit na kome će dokazivati imaju li dvije neophodne kvalitete da ne budu upamćene samo po iznenađenju koje ih je dovelo na vlast – "viziju povijesti" i "odgovore na trenutni realni život građana" (politolog G. Bruster).
Tko (ni)je temeljnije proučavao Karla Poppera, šef SDP-a Zoran Milanović, ili šef Mosta Božo Petrov, da (ne) nauči da se "politika ne sastoji u tome da sam imaš pravo, nego da uvedeš druge u diobu rješenja"? Obojica očito nisu čitala isti tekst, kad su povjerovali da se u politici put stvara hodajući.*
