Nasilje se u Hrvatskoj normalizira. To je najkraći sažetak niza
zbivanja posljednjih mjeseci. Normalizacija pritom ne znači vrijednosno
prihvaćanje svega što nasilna komunikacija pretpostavlja, nego
ukazivanje na statistiku – uobičava se živjeti u sjeni učestalih
uličnih obračuna, vijesti stalno započinju izvještajima o
kriminalitetu... Istodobno, rečena normalizacija nasilništva djeluje na
spiralan način, sve se već viđeno ponavlja, no svaki put na sve višoj
razini.
Država je, i dalje, u reaktivnoj ulozi – reakcija, dapače, dolazi u
pravilu prekasno i odveć mlako. No, važnije je to što gangsterski
obračuni demonstriraju formativnu nazočnost podzemlja koje se, kako je
(makar i nehotice istinito) rečeno ovih dana, “otelo kontroli”. Time
se, zapravo, priznaje da je svojedobno to gangstersko podzemlje bilo
pod (političkom) kontrolom. I to je ključan problem trenutka – nije,
naime, riječ “samo” o terorističkom metodom izvedenom ubojstvu, nego,
ponajprije, o tomu da posebnost hrvatske situacije zahtijeva i posebne
metode obračuna s organiziranim kriminalom.
Za mafiju se tradicionalno pretpostavlja da djeluje tamo gdje to
državni aparat ne čini. U domaćim prilikama gangsterske su bande
osobito djelatne u sprezi s dijelovima državnoga aparata. I zato će
obračun vlasti s organiziranim kriminalom morati započeti iz aparata
samoga, pa i suspendiranjem značajnih dijelova toga aparata. Uostalom,
brojni detalji upućuju na visoku vjerojatnost da različiti segmenti
podzemlja u najmanju ruku pozajmljuju metode obračuna jedni od drugih.
A to je postalo mogućim zato što oni iz “nadzemlja” (tajne službe,
organi javne sigurnosti...) koji su ih trebali “kontrolirati” nisu ni
približno tako dobro surađivali.
Teroristička metoda atentata upućuje na to koliko je važno spoznati
motive u pozadini. Jer, terorizam – neovisno o političkome kontekstu
koji samo nevježe smatraju bitnim za ovu pojavu – komunicira nasiljem.
Da bi se poruka koja širi strah mogla razumjeti, valja znati zašto je
baš Pukanić postao žrtvom. Istraga koja je započela moći će ipak lakše
doći do naručitelja nego do izvršitelja jer broj je onih prvih ipak
ograničen i interesno odrediv. No, što će se od toga moći dokazati,
posve je drugo (a zapravo prvo) pitanje.
Istraga je otpočetka korištena za političko poantiranje. Od histeričnih
zazivanja izvanrednoga stanja do nesuvislih stajališta tipa “terorizam
nije dobar za turizam”. Strah od pitanja “tko je sljedeći?” ne smije,
konačno, biti izgovor za ukidanje političkoga pluralizma prema kod nas
stalno opetovanoj formuli: u ovoj situaciji valja zaboraviti na
stranačke razlike.
Dođe li do jačanja aparata represije, a oporba odustane, makar i u
kratkome, ali bitnom razdoblju, od razlikovanja spram vlasti, mnoga će
prava biti pogažena. A to je trijumf nasilja nad pravom. Možda bi se,
Churchillovim riječima, doista moglo zaključiti: bit će mnogo gore
prije nego što bude bolje. Jer, na zaoštravanje će gangsterskih
obračuna utjecati i nepovoljne opće okolnosti, primjerice svjetski pad
cijena nekretnina samo će zaoštriti kriptomafijaške tendencije u
domaćem građevinarstvu.
Upravo stoga policiji i pravosuđu treba dati podršku, no bitni će se
problemi rješavati – u državnome aparatu (“tajnim” službama prije
svega), koji je, u najmanju ruku, neaktivnošću pogodovao kriminalu, te,
konačno, u javnosti. Jer, od formalnoga izvanrednog stanja opasnije je
samo to da izvanredno stanje društva bude shvaćeno kao (spiralna)
normalnost.
U POVODU
