Kukuriku koalicija pobijedila je na izborima početkom prosinca 2011. godine. Dakle, samo otprilike dva mjeseca nedostaju do obilježavanja dviju godina od te “povijesne” pobjede. Uskoro će Kukuriku stići do polovice svojeg mandata i samo po sebi nameću se pitanja što su radili, gdje su bili, jesu li nešto postigli... Dosadašnji rezultati rada Kukuriku koalicije pokazuju da većina u toj vlasti nije dovoljno vješta u korištenju poluga kojima mogu mijenjati društvo nabolje. Otpočetka je jasno da je Kukuriku koalicija bila potpuno nepripremljena za preuzimanje vlasti. Nisu imali prave ideje i ciljeve, osim juriša na fotelje. Nisu izabrali kvalitetne ljude za vođenje ključnih resora, institucija, kompanija i, što je najvažnije, procesa.
Već nakon dva mjeseca njihove vlasti bilo je jasno da će ti politikanti previše vremena potrošiti na snalaženje. Osim općeg razočaranja ne bi bilo nekog posebnog razloga da o ovo pišemo sve do dvogodišnjice tog kvaziupravljanja, da nije objavljena priča kako će 18. rujna početi pregovori s Mađarima o odnosima u Ini. Početi! Nakon maltene dvije godine na vlasti. O, tuge i žalosti.
To što su potrošili gotovo dvije godine, a da nisu uspjeli obaviti barem prvi formalni sastanak na temu suvlasničkih odnosa i upravljanja u jednoj od najvažnijih kompanija u zemlji govori o tome koliko su zapravo nesposobni i neodgovorni kad je u pitanju zastupanje hrvatskih državnih vlasničkih interesa. Ponovimo: o, tuge i žalosti. Srami li se netko barem? Pa prvašići s puno hitnje i žara odmah raspravljaju o podjeli pikula iz zajedničke kutije ili o razmjeni sličica popularnih nogometaša, a naše vlasti kao da su odlučile potrošiti cijeli mandat na to da se zapravo s Mađarima u Ini ne dogovori nikakva promjena.
Drukčije se, naime, ne može objasniti tolika razina inertnosti i sporosti, a da im uopće nije neugodno jer nisu bili u stanju pokrenuti rješavanje tog važnog, ali jednostavnog pitanja u prva tri mjeseca na vlasti. Nije čak bitno bi li uspjeli. Taj je posao davno trebalo obaviti.
Potpuno je nejasno kako im nije neugodno što su se prvo bavili smjenom ljudi koje je u upravu i Nadzorni odbor postavila bivša vlast. Neki od njih činili su se puno agilniji od ovih tihih Kukuriku pregovarača koji možda svašta rade, ali sasvim je očigledno da ne kukuriču niti bilo što postižu. Galamili su naši ministri o Mađarima. Poručivali su im neformalno, baš kao neke svađalice na placu, da se Inom loše upravlja, da izostaju ulaganja i slično. Izostajala su ključna i direktna otvorena pitanja o nerazmjeru vlasničkih udjela i upravljačkih prava.
Mutili su vodu s navodnom potrebom ulaganja u rafineriju Sisak, umjesto da principijelno traže više upravljačkih prava i to da Ina bude što uspješnija kompanija. Inzistiranje na ulaganju u jednu neprofitabilnu lokaciju nema veze s borbom za svoje vlasničke (nacionalne) interese, to je čisto politikantstvo koje je obilježilo dosadašnji mandat Kukuriku koalicije kad je u pitanju odnos prema Ini. Štoviše, ako se traži ulaganje u neprofitabilno i neodrživo, onda je to čak antidržavna djelatnost, a ne samo antiIna diverzija.
Potpuno su nebitne špekulacije hoće li sada Rusi ući u Inu. To je zapravo pitanje koje možda čak i Mađari guraju u javnost jer je svima koji su bili dalje iza željezne zavjese od bivše SFRJ oduvijek bilo jako popularno plašiti širu javnost velikim i opasnim Rusima. Moramo osvijestiti da imamo nevjerojatno inertnu vlast ili ovakvo zavlačenje uopće nije slučajno.
S velikom sigurnošću možemo reći da bi pitanje suvlasničkih odnosa u nacionalnoj naftnoj kompaniji svaka odgovorna i sposobna vlast riješila u dva-tri mjeseca jer svaka suverena država posjeduje više pravnih i političkih instrumenata kojima može preokrenuti takve ili slične situacije u svoju korist. Drugo je pitanje znaju li to ili ne znaju, žele li to ili ne žele.
>> Vlada: \'Nije točno da pregovaramo s Rosneftom o prodaji udjela u Ini\'
