Odbojkaši Varaždina nisu uspjeli u svojem naumu da dohvate finale doigravanja za prvaka Hrvatske. U dva je susreta bolji bio zagrebački klub Mladost. Izabranici Rade Malevića i u drugoj su utakmici slavili pobjedu, 3:1.
No, u konačnici rezultat nije uopće bitan. Da je Varaždin i ušao u finale, nad tim bi uspjehom ostala velika sjena. Sjena poruge svima onima koji u sportu još vide plemenitost natjecanja i nadmudrivanja. Potez trenera Miroslava Aksentijevića, koji je u prvom susretu u Zagrebu, nakon što je njegova momčad gubila sa 2:0 u setovima te imala minus 21:17 u trećem setu, povukao igrače s parketa, u najmanju je ruku – sramotan. Možda je trener zaboravio da se sport ne igra samo radi njega. Smetnuo je s uma da je OK Varaždin institucija varaždinskog sporta, koja u svakoj utakmici predstavlja sve građane baroknoga grada. Grada koji su oduvijek krasile gospodske manire bečke škole, posebno na sportskim borilištima. Narugao se tako Aksentijević cjelokupnoj kavalirštini Varaždinaca.
Ako je tim kukavičkim potezom htio na uzvrat privući gledatelje, odabrao je pogrešan način. To je trebao napraviti boljom igrom, koja je izostala. Ne opravdavaju ga ni pritužbe na suđenje linijskih sudaca.
Bez obzira na sva zbivanja, OK Varaždin i dalje ostaje najbolje organizirani varaždinski klub. Uredno poslovanje, sposobna uprava, školovani treneri, velik broj djece te u konačnici i svi osvojeni trofeji u posljednjih nekoliko sezona, potvrda je da se može i drugačije.
Bježanje s terena ni u kojem slučaju nije rješenje.
