Legendarna splitska i početkom sedamdesetih godina ponajbolja svjetska rukometašica Dragica (Palaversa) Mijač uronjena je u rukomet gotovo četiri desetljeća, uz kraće prekide. Srebrna sa Svjetskog prvenstva 1971. u Nizozemskoj, kada je kao sedamnaestogodišnjakinja bila i najmlađa sudionica SP-a, uvrštena je među sedam najboljih rukometašica svijeta, a 1973. godine bila je i zlatna. To je samo dio medalja u dvadesetogodišnjoj karijeri današnje trenerice pričuvnog sastava Splita Kaltenberga, u stvari kadetkinja i juniorki, budućih prvotimki.
- Od 1995. radim ovaj posao, i to na betonskom igralištu na otvorenom, iza košarkaške dvorane na Gripama. Uvijek treniramo navečer, od 20 do 21.30 sati, kako ljeti kad nam to odgovara jer su inače vrućine, tako i zimi kad se smrzavamo. Mala dvorana sportskog centra Gripe što je koriste seniorke teško nam je dostupna, jer klub nema dovoljno novca da plati termine za vježbanje pričuvnog sastava.
* "Mršava, makni se"
Kad je počinjala kao suhonjava djevojčica, nije čak mogla biti ni u selekciji svoje osnovne škole u današnjoj Vukovarskoj ulici. Govorili su joj: "Ti si mršava, makni se". Ali bila je uporna, imala je samo 13 godina i 39 kilograma, ali i neizmjernu energiju i volju za rukometom. Nisu je se mogli otresti, pa bi joj tu i tamo dali priliku da zaigra. Jednom ju je tako vidio Gordan Stojanac, trener tadašnje Nade, i primijetio u njoj izvanserijski talenat.
- Mala, dođi u četvrtak da te registriramo - rekao je.
Već u nedjelju bila je u seniorskoj postavi Nade u susretu s Jugovinilom u Kaštel-Sućurcu.
- Liječnik u sportskoj ambulanti dr. Željko Barbir potpisao mi je posebnu dozvolu za nastup - sjeća se Dragica.
Kasnije će, onako vižljasta, biti sudionica čak četiri svjetska prvenstva. Nekoliko godina uzastopce (od 1969. do 1975.) proglašavana je najboljom rukometašicom bivše države. S Dalmom je osvojila Kup kupova Europe, ukupno je u karijeri postigla 2137 pogodaka, a za reprezentaciju 650 u 165 nastupa tijekom devet godina.
Danas uživa kao trenerica djevojčica. I prije i sada u srcu je ostala amaterka, koja igra i radi iz ljubavi.
- Sve radim za sitniš, ali mi ne smeta, to je moj život i entuzijazam. Uostalom, dok sam igrala rukomet bila sam stalno zaposlena u tada trgovačkom divu Dalmi. U marketingu i imam 24 godine radnog staža. Kad bih se vraćala s putovanja, a putovalo bi se autobusom ili vlakom, istuširala bih se i morala trčati na posao. Nije bilo zabušavanja, nego sam svoje obveze pošteno obavljala. Da sam imala samo godinu staža više, mogla sam od Zavoda za zapošljavanje dobiti stalnu mjesečnu naknadu.
* Split je zaboravio
Zbog novog zakona, nakon iznenadne smrti supruga Kreše u srpnju 1999. godine, nije mogla koristiti njegovu mirovinu. Moći će to tek za dvije godine, kada napuni pedesetu. Njeni sinovi Božidar i Marin, obojica studenti, koriste dio očeve mirovine.
Marin je završio Hajdukovu nogometnu školu i sad je na posudbi u drugoligašu Mosoru iz Žrnovnice. Nogomet mu je uvijek bio draži sport od rukometa.
- Ponosna sam na svoje sinove - kaže Dragica.
Mijačeva se napatila u životu. U dvije godine ostala je bez majke, supruga, brata i oca. U jednom trenutku pokušala je pronaći nekoga tko bi je razumio i pomogao joj, preko protokola zatražila je primanje kod splitskog gradonačelnika, ali nikad nije pozvana na razgovor! A još 1977. dobila je Nagradu grada Splita, a nakon završetka karijere i republičku nagradu za fizičku kulturu.
Kad joj je zatrebala pomoć, glasa se čulo nije.
Višestruki rekorder i prvak u daljinskom plivanju Veljko Rogošić potaknuo je ideju sastanka bivših najistaknutijih splitskih sportaša (Minski Fabris, Jurica Jerković, Joško Alebić...) ne bi li osnovali udrugu kojoj bi cilj bio da pomogne bivšim sportskim veličinama koje su stjecajem raznih okolnosti i nedaća došle u nezavidan materijalni položaj i jedva preživljavaju. Kao inicijalna sredstva za osnivanje i članstvo u udruzi Rogošić je predložio da svaki član uplati po sto njemačkih maraka, u kunama. Udruga ne bi bila zatvorena samo za bivše istaknute sportaše, nego otvorena i za sadašnje. Vjeruje se da bi zbog humanosti i pomoći onima koji su proslavili Split diljem svijeta, i neki sponzori mogli u tome sudjelovati.
- Mislim da je ideja Veljka Rogošića inicirana na sastanku bivših sportaša vrijedna hvale. Kao novoizabrani član Vijeća Hrvatskoga olimpijskog odbora, zatražit ću potporu pri osnivanju te udruge. Taj novac moglo bi se koristiti i za školovanje nadarenih sportaša, poglavito u onim klubovima koji nemaju novca ni da plate svojim članovima čaj i sendvič - kazala je Dragica Mijač.
Razgovarao Frane JELINČIĆ
