Nakon duga dva i pol mjeseca priprema i izolacije Ana i Lucija Zaninović polako pakiraju stvari i pripremaju se za odlazak u London. Ostala su još samo tri dana kada će iz mira Skradina krenuti na put o kojem sanja svaki sportaš od svojih malih nogu. Čak 75 dana napornih treninga pod strogom palicom trenera i izbornika Tonija Tomasa bili su sve samo ne lagani.
– Mislim da su ovo bile najduže pripreme, sigurno najteže do sada – rekla je najbolja sportašica Hrvatske i aktualna svjetska prvakinja i europska doprvakinja Ana Zaninović i dodala:
– Bilo je jako naporno, a tome su pridonijele i ove enormne vrućine. Sretne smo jer smo prošlog petka završile s jakim ritmom od četiri treninga dnevno i sada je pred nama još nekoliko dana laganijih relaksirajućih treninga kako bismo što svježije i odmornije dočekale London. Dale smo sve od sebe, trenirale smo naporno. Što bude bit će, sve je u Božjim rukama.
Potpunu izolaciju neki su odobravali, a neki gledali s podsmijehom, no Toni Tomas otpočetka je znao što radi, a blizanke su bez pogovora prihvatile njegov zacrtani plan.
– Kupimo nekad novine, imamo četiri osnovna programa na televiziji pa je nekad uključimo tako da nismo baš u potpunoj izolaciji. Bez mobitela smo se skroz navikle, zaboravimo da uopće postoji. Maksimalno nam je koristila izolacija jer smo se mogle maksimalno posvetiti treniranju i koncentrirati se na ono najvažnije što je pred nama – dodala je dvije minute mlađa Lucija koja je dvostruka prvakinja Europe i nastavila:
– Vrijeme između treninga kratile smo uglavnom spavanjem, u sobi smo napravile naš mali logor, zamračile smo sve tako da nismo ni znale koje je doba dana. Odmah nakon treninga spavanje, prije treninga tejpanje, bandažiranje pa opet spavanje i tako cijeli dan...
Izmijenilo se dosta sparing partnera koji su žrtvovali velik dio svog ljeta i godišnjeg odmora kako bi Ana i Lucija London dočekale spremne. Najveći dio odradili su osvajači seniorskih odličja na najvećim natjecanjima poput Filipa Grgića, Martine Zubčić, Marine Sumić, Stipe Jarlonija, Petre Matijašević, ali dosta su pomogle mlade nade Lovre Brečić, Tanja Rastović, Ana Pavlović i Luka Bugarin.
– Naravno da su nam puno pomogli, bilo je ekstra kvalitetnih boraca, osvajača svjetskih, olimpijskih i europskih odličja. Bilo je s njima super raditi, sparirati. Dosta su pridonijeli dečki s kojima smo odradili velik dio sparinga u ova dva mjeseca u Skradinu iz razloga što su fizički jači, brži, pa smo protiv njih morale izvlačiti svoj maksimum. Zadovoljni smo u kojem je stanju naša forma i sada se samo nadamo da ćemo ostati zdrave do Londona.
A u London sestre odlaze 23. srpnja 2012. kada kreće najveći dio hrvatske delegacije.
– Nemamo neki posebni pritisak, kroz karijeru smo odgajane u tom smjeru da ne razmišljamo previše o natjecanju, o pritisku osvajanja odličja već samo kako što bolje odraditi trening, kako se što bolje pripremiti, a ostalo će doći samo od sebe. Ne osjećamo imperativ, a tu je puno pomogla i izolacija od svega jer nas u našoj maloj oazi u Skradinu nitko nije previše ispitivao i pritiskao pitanjima o očekivanjima. Veselimo se otvaranju Igara. Četiri godine svi iščekuju Olimpijske igre i otvaranje je sigurno središnji događaj, san svakog sportaša. Počela sam trenirati zbog Olimpijskih igara gledajući nastup Nataše Vezmar u Sydneyu, sanjala sam da se jednog dana nađem u mimohodu. To je ostvarenje mojih snova, a kad smo već tamo, idemo odraditi što bolje svoj posao i nadati se najboljem – rekla je Ana na koju situacija oko nošenja zastave nije ostavila prevelikog traga.
– Nije ostavila nikakvog traga jer za mene nikakve situacije nije niti bilo. Čast mi je što sam se uopće našla među takvim imenima i velikanima. Jednostavno u izboru stjegonoše nema gubitnika, a koga god da izaberu, sigurno je to zaslužio. Ja sam presretna jer sam kao najmlađa bila u tako uskom krugu ljudi koji su konkurirali za nošenje zastave.
Te-kvon-do se kao "mali sport" još uvijek bori za svoj medijski prostor koji uglavnom dobiju nakon nekog velikog uspjeha, a onda nakon mjesec dana borba krene ispočetka.
– Ne bih rekla da je te-kvon-do mali sport, to je druga stvar što ga se u Hrvatskoj još uvijek tako doživljava i tretira iako je medijski situacija mnogo bolja nego prije. Po brojnosti je u svijetu među pet vodećih sportova, u mnogim je državama nacionalni sport broj jedan, a zahvaljujući brojnim vrhunskim rezultatima na dobrom je putu da te-kvon-do i u Hrvatskoj postane jedan od vodećih sportova. Po masovnosti je već među dva ili tri, po rezultatima među najtrofejnijima, vjerojatno ćemo se jednom i izboriti za brisanje tog pridjeva "mali" sport...
Sretno cure!!! Obično se barem jedna vrati, s velikih natjecanja, sa zlatom oko vrata. Nastavite niz.