Još od vremena Matije Ljubeka Hrvatska nije osvajala medalje na svjetskim prvenstvima u kajaku i kanuu na mirnim vodama. Posljednju svjetsku medalju Ljubek je osvojio 1985. godine, kada je u Mechelenu bio zlatni i brončani u kanuu dvokleku na 1000 i 10.000 metara. Sada, 37 godina poslije svjetsku medalju osvojila je Anamaria Govorčinović, članica zagrebačkog kluba “Matija Ljubek”. Na svjetskom prvenstvu u kanadskom Halifaxu osvojila je srebro u utrci kajaka jednosjeda na 500 metara.
Velik napredak od Tokija
– Jesam li očekivala medalju? Ne znam što bih rekla. Pripremala sam se cijelu sezonu za ovakav rezultat. Još nisam svjesna što sam napravila. Do zlata je bilo nemoguće doći jer je Novozelanđanka Lisa Carrington legenda ove discipline, peterostruka olimpijska pobjednica, osvajačica 11 zlatnih medalja na svjetskim prvenstvima – govori Anamaria.
Do velikog uspjeha stigli ste unajmljenim čamcem?
– Da, moj plavi čamac ostao je u Zagrebu. Nije imalo smisla prevoziti ga tako daleko, a onda vraćati jer je kratka stanka između svjetskog i europskog prvenstva. Bitno je bilo da sam unajmila čamac koji mi je odgovarao po težini. I dobila sam ga taman po svojim željama, bio je bijele boje – dodala je Anamaria.
Kakvi su bili uvjeti na stazi?
– Dobri, možda je malo jače puhao vjetar u prsa, ali sve u svemu bilo je zadovoljavajuće.
Nije li prekratka stanka između svjetskog i europskog prvenstva?
– Da, čim se vratim iz Kanade, moram u München, gdje kajakaška natjecanja počinju 18. kolovoza. Ne znam što očekivati u Münchenu. Stazu ne poznajem, prvi put ću se na njoj natjecati. Uvijek kažem da je svaka utrka novo natjecanje. Tako je bilo i u Kanadi. Netko se u Haliflaxu brže prilagodio na vremensku razliku i uvjete, netko sporije, i to su bili detalji koji su u konačnici odlučivali – rekla je Govorčinović.
Nastupili ste na Olimpijskim igrama u Tokiju kao prva hrvatska kajakašica u povijesti.
– Nisam uspjela dohvatiti polufinale ni u jednoj disciplini. U mojoj jačoj disciplini, na 500 metara, nije mi baš “sjeo” zaveslaj od starta. Ne kažem da bih ušla u polufinale, ali sigurno bih bila bliže curama koje su prošle dalje – sjeća se zbivanja u Tokiju.
U godinu dana od četvrtfinala olimpijskih igara do svjetskog srebra?
– Da, odličan napredak. Bila bih još spremnija da potkraj svibnja nisam dobila koronavirus, koji me uzdrmao i poremetio plan priprema za ljeto. Nakon preboljene korone morala sam raditi po posebnom programu, morala sam paziti na brojne detalje. Ovo mi je prva svjetska medalja, a u kolekciji imam i europsko srebro iz prošle godine – istaknula je.
Rođena je u Hrvatskoj Kostanjici, gdje je počela trenirati kajak, a s 14 godina došla je u Zagreb, u klub “Matija Ljubek”.
– Tata mi je predložio da se počnem baviti kajakaštvom jer se u Hrvatskoj Kostajnici nije moglo ničim drugim baviti. Meni se ta ideja svidjela i nastavila sam. Trener mi je od samih početaka Aleksandar Knežević – rekla je Anamaria.
Na moru ništa od kajaka
Završna je godina na Visokoj školi Aspira.
– Studiram sportski menadžment, a zaposlena sam u Hrvatskoj vojsci. Nemam puno slobodnog vremena jer treniram dvaput na dan. To malo slobodnog vremena volim provoditi s prijateljima ispijajući kave. Ne volim previše izlaziti, volim mir. Nerijetko odem na Jarun šetati i uživati uz vodu. Barem jednom mjesečno odem do Hrvatske Kostanjice, kod roditelja. Kajakaštvo nije baš jeftin sport. Veslo košta 2600 kuna, čamac je oko 15.000 eura, ali sada mi je puno lakše kad sam zaposlena. Problem je što u našem sportu nema novčanih nagrada na utrkama. Na jednom ili dva natjecanja u godini imamo nagrade, i to 500 kuna ili bon u prodavaonici sportske opreme – rekla je Anamaria.
Nakon Münchena napokon na zasluženi odmor?
– Moram prvo riješiti nekoliko ispita na fakultetu, napisati diplomski rad, otići malo u Kostanjicu, pa na more. Znam samo da ću na moru zaboraviti i veslo i kajak – zaključila je Anamaria.
>> Pogledajte jednu od asistencija Livaje na Torcida kupu
Čestitam i nadam se ne i zadnji put.👌