Zadovoljni 7. mjestom u ABA ligi i plasmanom u polufinale doigravanja s perspektivom igranja domaćeg finala, u Ciboni su aktualnom treneru Ivanu Veliću (46) odlučili ponuditi novi ugovor.
– Predviđanja su bila da nas čeka grčevita borba za ostanak jer su svi glavni konkurenti poput Krke, Igokee, Olimpije po proračunu bili jači. No, našli smo kemiju i pronašli dobru igru. A da smo pogodili s jeftinim Amerikancima, bili bismo u borbi za 4-5. mjesto. No, mi smo od Božića igrali bez stranaca – kazao je Velić ponudivši nam zanimljivo razmišljanje o regionalnoj ligi:
– Da oba finalista ABA lige idu u Euroligu, finale bi bio kamilica. No, kako je na Balkanu sve na život i smrt, onda se i dogodila takva nemila finalna serija. Ja bih više volio da igramo neko Fibino natjecanje, no moram uvažavati činjenicu da je ABA liga besplatna i kvalitetnija od domaće lige u kojoj te naslov prvaka, nažalost, nikamo dalje ne vodi.
Roziću treba dati neka bira
Nakon početnih 0-3, Cibona je završila s devet pobjeda.
– Iznenadili su me predanošću, a direktor je prije sezone najavio da će biti kašnjenja plaća, no na njima se to nije osjetilo. Neki od mojih igrača ove su sezone igrali svoju najbolju košarku poput Marića, a i Markota se pokazao izrazito posvećenim. Zadovoljan sam iskorakom mladih, Ljubičića, Gilberta i 16-godišnjeg Prkačina kojem na putu do velikog igrača nema prepreka. To je takva glava koju se neće moći poremetiti.
Kako pak tog istog vunderkinda što dulje zadržati u Ciboni?
– Roku moramo dati sve što mu treba i on za godinu-dvije može nositi momčad na svojim leđima.
A Cibonu već 15 sezona u srcu i na dresu nosi kapetan Marin Rozić za kojeg se priča da bi trebao biti novi sportski direktor kluba.
– Tako odanom čovjeku morate dati da bira mjesto u klubu. No, vidi se da vodi računa o tijelu i da može još igrati, a opet ne bi bilo dobro da je klub još jednu sezonu bez sportskog direktora.
Je li i Cibonina sudbina da bude samo razvojni klub?
– Cibona je bila ugledan euroligaš i tu nije bilo prostora za eksperimentiranje s mladim igračima, no kada nemate novca, onda vam ništa drugo ne preostaje.
Velić ne skriva da je sretan što je na radnom mjestu kojim su prošli svi najveći hrvatski treneri današnjice – Petrović, Repeša, Spahija i Perasović.
– Prije no što ću doći u Cibonu čuo sam puno negativnih priča od ljudi koje sada da pozoveš došli bi pješice da budu treneri ovog kluba. Mi Hrvati svima tražimo samo mane pa se stalno priča da je Cibona u problemima, da je Cedevita umjetan klub i slično. Ipak, za mene je to bio idealan trenutak, no onda mi se dogodio problem sa zdravljem.
A problem je bio velik jer mu je napuknulo jedno rebro, doživio je potres mozga i pomjerio mu se sedmi kralježak. A sve to dogodilo se u nimalo bezazlenoj saobraćajnoj nesreći iz koje je prošlo ljeto jedva izvukao živu glavu.
– S obzirom na to da sam s malim automobilom završio pod šleperom, sretan sam što sada nisam bivši. No, kako nije svako zlo za zlo, ja sam nakon te nesreće prilično promijenio neke svoje stavove, posebice prema ljudima. Neki igrači koji su dulje sa mnom, kažu mi da sam se promijenio i u komunikaciji s njima. Bio sam oštriji, a sada sam puno blaži, više ljudski gledam te svoje igrače. Sada čekam da završi sezona da se ozbiljnije posvetim fizikalnim terapijama, da odem u toplice. Liječnici mi kazuju da moj oporavak ne ide očekivanim tijekom zbog stresa koji ide uz ovaj posao.
Jednako velik životni stres bio je i rat u BiH u kojem je Ivan sudjelovao kao golobradi dobrovoljac. To je epizoda o kojoj on nerado govori, no kako smo to saznali od njegovih prijatelja, ipak je pristao reći nam barem ovo:
– Nakon što sam 1991. izgubio oca, koji je nastradao na poslu, sam sam se prijavio u HVO. Osjetio sam potrebu da branim svoje. Kako tada nije bilo oružja, morao sam kupiti pušku i to za 1000 DEM. S obzirom na to da nisam bio u JNA, prošao sam dvotjednu obuku i pristupio postrojbi koja je bila u mom Livnu. No, puno je ljudi koji su učinili više od mene.
Nakon ratovanja na studij
Saznali smo i da mu je Gotovina bio zapovjednik, u vrijeme kada je taj legendarni hrvatski general bio zapovjednik HVO Livno.
– Mi kao obični vojnici s njim nismo imali doticaja, no o kakvom se čovjeku radi, shvatio sam na vlastitom primjeru. Naime, nakon godinu dana bez većih ratnih djelovanja, zamolio sam da mi se omogući igranje košarke i studij u Zagrebu. A takvo što upravo je odobrio general Gotovina, jer bez njega se takvo što nije moglo dogoditi. Nakon svega, a dosta je mojih kolega bilo ranjeno, neki su i poginuli, pitao sam se nisam li trebao ostati do kraja rata. I zato i danas silno cijenim sve ljude iz Domovinskog rata, pa čak svojim igračima ponekad povučem paralelu između njihova posla, a on se svodi na treniranje i igranje, i tih ljudi. Činim to da se moji igrači zamisle i da dobiju motivaciju.
Velić smatra da današnja mladež, pa tako i sportaši, premalo znaju o Domovinskom ratu.
– Kada sam bio U-20 izbornik, išli smo na turnir u Italiji trajektom koji se zvao “Josip Jović”. Kada sam pitao igrače znaju li oni tko je to, samo jedan je znao.
>>> Pogledajte čime se bavi košarkaš Antonio Vlaić
Saobraćajnoj nesreći? Znam što je nesreća ali sao braća jna? Na što me to podsjeća? Jel ima tu na portalu netko pismen?