Za vrijeme nedavnog ždrijeba skupina Eurobasketa najtraženija osoba za slikanje bila je ujedno i najviši uzvanik u istanbulskoj palači Ciragan. Sa svojih 221 cm, Arvidas Sabonis još je uvijek velika atrakcija za košarkaške fanove, baš kao što je to nekad bio igrački na parketu kada je s reprezentacijom SSSR-a bio olimpijski (1988.), svjetski (1986.) i europski prvak (1985.), a s Realom klupski prvak Europe (1995.).
Neshvatljivo loše s Hrvatima
Sabonis je danas predsjednik košarkaškog saveza Litve i predvodnik je novog trenda u europskoj košarci izabiranja igračkih legendi na čelo nacionalnih saveza. Nakon Sabasa to su postali još i Kiriljenko (Rusija), Garbajosa (Španjolska), Turkoglu (Turska), Naumoski (Makedonija), pa tako i Stojko Vranović u Hrvatskoj.
– Nešto se tu dogodilo. Očito je konačno i za nas stiglo vrijeme da se bavimo organizacijom sporta. Možda smo trebali sazreti, baš kao i na parketu.
Nije znao da mu je kolega predsjednik postao bivši suparnik s parketa, samo tri centimetra niži Stojko Vranković.
– Drago mi je to čuti i prenesite mu moje čestitke. Sjećam se da je nosio broj 11, a ja pamtim dobro sve jedanaestice jer sam i ja nosio taj broj. Pamtim i danas naše dvoboje na parketu, a i sjećam ga se sa Final Foura Eurolige u Zaragozi 1995. kada je moj Real bio prvak, a njegov Panathinaikos treći.
Pamti Sabas, zacijelo, i ovoljetni poraz svoje Litve od Hrvatske na OI u Riju. U prve tri utakmice u skupini Litva je izgledala kao momčad za postolje, a onda kao da je netko isključio struju.
– Ni ja si još ne mogu objasniti onaj debakl protiv Španjolaca, poraz od 50-ak koševa razlike, a potom i onako slabo izdanje protiv Hrvatske. Sabonis je bio velemajstor leđne igre prema košu, baš kao i naš Dino Rađa, no današnji treneri kao da sve manje igraju na centre. – Možda više nema toliko dobrih centara pa su na to i prisiljeni. Za razliku od današnjih klinaca koji odlaze u NBA čak i sa samo 19 godina (Bender, Zubac), Sabonis je u NBA išao tek s 30. A njegov sin Domantas otišao je preko Atlantika sa samo 20 godina.
Budimpeštanski finale
– Da sam imao priliku, možda bih i ja otišao. No, kada sam 1986. draftiran, tada nisam smio jer nas iz bivšeg SSSR-a u NBA nisu puštali, a poslije nisam mogao zbog ozljeda. Nemam ništa protiv što je moj sin otišao tako mlad sve dok ima minutažu, a on kao novak igra 20-ak minuta po utakmici.
Nismo odoljeli a da ga ne podsjetimo na budimpeštanski finale tadašnjeg Kupa prvaka njegova Žalgirisa i Cibone (1986.) u kojem je bio isključen nakon udaranja Nakića. No baš u tom trenutku netko ga je odvukao od nas pa smo se prisjetili što nam je na tu temu rekao prije par godina:
– Jedan od ciljeva igrača Cibone u toj utakmici bio je i da mene isprovociraju. Nažalost, u tome su i uspjeli.
e to je igračina....