I tako, nakon kraćeg nagovaranja, otišli smo u kino pogledati film koji je, čitamo, samo u prvom vikendu prikazivanja pogledalo 13.810 gledatelja. “ZG80” debitantski je uradak Igora Šeregija, a sadržajno je prednastavak “Metastaza” Branka Schmidta. I ovdje je, kao i u “Metastazama”, scenarist Ivo Balenović, ovog puta s kolegom Robertom Cukinom i samim nekadašnjim navijačem i čovjekom zanimljive povijesti. Jedino što ovom prilikom scenarij nije prilagodba nekog njegova romana, kao što je to slučaj s “Metastazama”. No, zato je glavni junak isti, nositelj je radnje i ovdje Krpa, koji je još s “Metastazama” stekao kultni status. Tumači ga opet Rene Bitorajac, ne bi ni valjalo da je drukčije.
Šeregi je izabrao formulu s kojom je teško mogao pogriješiti – navijači Dinama na gostovanju kod Crvene zvezde i njezinih delija. Ovdje je problem mogao biti samo na koji to način prikazati. Iako se, na temelju najavnih tekstova za film prije otprilike godinu dana, očekivalo svašta, dobio se uradak koji doista jest nadasve zabavan, ali ne i sasvim u skladu s onime što je bilo najavljivano. Dalo se iščitati da će se priča temeljiti na posljednjem gostovanju u Beogradu. Točnije bi bilo reći “posljednjem organiziranom gostovanju u Beogradu”. Radnja filma je u proljeće, a posljednje Dinamovo gostovanje bilo je u 18. studenoga 1990., šest mjeseci nakon znamenite utakmice 13. svibnja u Maksimiru – ako je uopće i bila namjera prikazati to zadnje gostovanje. Kako ćemo poslije objasniti, to mijenja konotaciju i potku cijelog filma te ga dodatno udaljuje od dokumentarizma i povijesne vjerodostojnosti. Druga je stvar ime. Ispočetka je film nosio radni naziv “ZG80”, ali s namjerom da ga se nazove nekako drukčije, primjerice “Užas je naša furka”. Ostalo je ime “ZG80” i to je, prema našem mišljenju, pogrešna odluka. Što označava ZG80 znaju svi koji su u tom vremenu barem odrastali. Bila je to jedna od prvih organiziranih navijačkih skupina unutar Bad Blue Boysa. I danas se te dečke, od kojih mnogi nisu među živima ili zbog rata ili zbog neke druge životne nedaće, smatra najlegendarnijom navijačkom ekipom.
Pozitivne reakcije publike
Veći se dio likova temelji na stvarnim pripadnicima ove skupine: Buba, Žuti, Zujo i Žuna zaista su postojali, kao i Ićo Purger, zagrebački torcidaš, čiji se lik također pojavljuje u filmu. I tu je razlog jasan, bila su to vremena kada su se Dinamo i Hajduk zvali bratskim klubovima s jasno identificiranim neprijateljima, delijama i grobarima. To će nasilno rivalstvo tek nešto kasnije postati dijelom oružanog sukoba koji će uništiti bivšu državu. U zagrebačkoj Areni, gdje smo pogledali film, bili smo okruženi mahom tinejdžerima. I dok je mlađarija film prihvatila izuzetno pozitivno, učas usvajajući izraze i dosjetke iz filma, oni stariji, kako čujemo, film nisu uzeli previše ozbiljno. Reklo bi se da se od filma koji se zove po najžešćoj zagrebačkoj navijačkoj skupini očekivalo više realnosti u smislu brutalnosti sukoba navijačkih skupina nekadašnje Jugoslavije, više eksplicitnosti, a manje emocije. Možda i točnosti s obzirom na to da se već na foršpanima čuju navijačke pjesme koje se tada još nisu pjevale, za pobjedu su se dobivala dva, a ne tri boda kako se u filmu može čuti. Nije da u filmu nema tučnjave, ali dojam je da su mogle biti prikazane malo uvjerljivije, da ne kažemo brutalnije. Čini se da će “The Real Football Factories” Dannyja Dyera i dalje ostati najkvalitetniji dokument o odnosima navijačkih skupina velike četvorke. Za razliku od “ZG80”, gdje se nesretan događaj s torcidašem Parangalom na grobu u prometnoj nesreći poginulog Partizanova centarfora Dragana Mancea ovlaš spominje, Dyer to sluša od stvarnih protagonista.
U toj seriji poznatog engleskog navijača-glumca, emocije koje i dalje obilježavaju nogometne stadione bivše Juge jasno su i nedvosmisleno pokazane. Vjerojatno se upravo tako nešto očekivalo i od Šeregijeva filma. Ovako, da je “ZG80” ponio neko drugo ime, vjerujemo kako bi bio bolje dočekan i kod tih ljudi. Pogotovo jer se kroz film vješto provlače neke od stvarnih dogodovština koje su danas urbani mitovi. Poput Bubina “posjeta” istom tom grobu Dragana Mancea, gdje se umjesto da grob poljubi, na njega pomokri, nakon čega ga grobari premlaćuju, ali čime zaslužuje i njihovo poštovanje. A pri tome, barem prema filmu, Buba ne zna da je Mance zapravo – Hrvat.
Ipak, velika vrijednost u filmu leži u likovima koji doista kao da su sada stigli iz onog vremena na sadašnje platno. Jako su nam nedostajale fore sa zagrebačkog asfalta, “vređanje”, cuganje na klupici, koji su netragom nestali u sterilnom oblaku domaće kinematografije. U masi detalja i prizora može se vidjeti kako je izgledalo sve što se zbivalo oko neke utakmice velike četvorke, ali samom se utakmicom scenaristi nisu bavili, nogometa u njoj zapravo uopće nema, a teren se vidi tek kada Žuti na njemu ostavlja Dinamovu zastavu. Navijače prikazati u ljudskijem obliku, Igor Šeregi sasvim je uspio, jer doista, odlazak na utakmice bio je i velika zafrkancija, teško da bi se mogla okupiti tolika ekipa samo na motivu obračuna s “onima tamo”. No, u toj zabavi, tvorci si filma daju i više umjetničke slobode. Netko je od kolega dao prilično točnu dijagnozu filma u samo jednoj rečenici – Bad Blue Boysi u “Žikinoj dinastiji”. Bit će vjerojatno prigovora da je film pomalo “bratstvoijedinstven”. Očituje se to i kroz Dejinu sestričnu, perspektivnu “cajku”, bježanje kroz Beograd Žutog i njegova “kolege” Delije koji se bratski rastaju na kraju filma. Ima tu i malo slatke osvete. Zvonkec je jasna personifikacija današnjeg Dinamova bossa. Nalaze ga dečki na stadionu obučenog u Zvezdin dres kako Delijama prodaje stiropor za sjedalice. Da ne bi bilo dileme o kome se radi, sijevne rečenica: “Zvonkec, j..o te, jednog dana bu’š Dinamo kupil!” A onda je tu i Dejin tetak, umirovljeni zastavnik JNA, koji navija, jasno, za Partizan. Pa za vožnje u svojoj Ladi dečkima objašnjava da je Tuđman osnovao Partizan.
I za kraj, okosnica cijele priče – Krpa. Ovdje ga treba promatrati na dvije razine. I ovdje je, kao u “Metastazama”, beskompromisni navijač koji ima svačije poštovanje. Samo je u “Metastazama” stariji i ima PTSP. U “ZG80” Krpa je blaži, iako i dalje frajer. A u izravnom duelu s vođom Delija otvara pravu narav tog rivalstva i onoga što će uslijediti tek nešto kasnije, po čemu se može iščitati njegova osobnost iz “Metastaza”. Nadalje, treba spomenuti i odnos s Dejom. U oba su filma njih dvojica prijatelji. No, u “Metastazama” Dejo Krpi, uz vlastitu suprugu, dobro dođe za lijek od PTSP-a i potvrdu vlastitog statusa, nema prema njemu previše poštovanja. U “ZG80” oni su puno prisniji, Dejin lik bitan je za puno radnje kroz koju likovi filma prolaze. Tako se obavezno treba prisjetiti kako u “Metastazama” Krpa ide u pljačku upravo zbog Dejinih dugova.
Sa “ZG80” stigla je dobrodošla promjena u kinematografiji jer se vratio humor zagrebačkog asfalta zajedno s ponešto romantike koja je ipak postojala u gorkim rivalstvima najvećih klubova tada, kao što i danas mnogi tvrde, četvrte nogometne lige u Europi. Dajte i nastavak, ali i puno brutalniji “spin-off”.
>>Priča je objavljena u sportskom tjedniku Max!
Boli me briga za ove stvari, zasto ne bi igrali srednjoeuropsku ligu s red bullom, baselom, spartom, i ostalim švicarskim, austrijskim i češkim klubovima koje je jače i bogatije tržište, i gdje bi bio gust otići na dva dana u Beč, prag, Salzburg, basel...