Prije no što je ove subote zlatna Splićanka Barbara Matić prešla mađarsko-hrvatsku granicu, posljednji put je u Hrvatsku zlato s nekog velikog seniorskog džudaškog natjecanja stiglo davne 1974. kada se mladostaš Goran Žuvela vratio iz Londona s naslovom prvaka Europe.
Na taj podatak podsjetio nas je čovjek koji dobro poznaje povijest džudo sporta, prof. dr. sc. Hrvoje Sertić, predsjednik Stručno-trenerske komisije, ujedno i nositelj katedre za džudo na zagrebačkom Kineziološkom fakultetu.
- Imao sam tada 11 godina i sjećam se kako me je otac vodio u zračnu luku na doček europskom prvaku. A danas smo ovdje dočekali svjetsku prvakinju što je doista povijesni trenutak za ovaj sport.
A djelatnici Hrvatskog džudo saveza potrudili su se da Barbara Matić i njen trener Vladimir Preradović kao svjetski prvaci budu dostojno dočekani i u glavnom gradu, a ne samo u njihovu Splitu gdje ih čeka bakljada, a navodno i Torcida.
Osim bakljade, navijačkih pjesama, mnoštva klinaca koji su željno čekali priliku za fotografiju s prvom hrvatskom svjetskom prvakinjom, Barbaru je dočekalo i oko 2000 autogram karti koje je, brzinski, dala izraditi Anamaria Matešić, administrativna tajnica HJS-a. Možda se sama Barbara tome nije nadala no to je minimalno što je od dobro ograniziranog nacionalnog saveza mogla očekivati:
- Nisam očekivala da će doći toliko ljudi, očekivala sam tek nekoliko ljudi iz Saveza. A dočekalo me mnoštvo sastavljeno od klinaca, džudaša, njihovih roditelja, vrhunskih sportaša, a ja sam počašećena što su u međuvremenu tiskali autogram karte, a vidjela sam i neke klince s majicama s mojim imenom.
A za to se pobrinula Nikolina Šimunić, trenerica iz Judo kluba Lika koja je komplimente za majicu s natpisom "Barbara Matić, svjetska prvakinja i ponos Hrvatske" od same svjetske prvakinje. A njoj su došli čestitati i Josip Pavić, zlatni olimpijac iz Londona, u ulozi izaslanika ministrice turizma i sporta Nikoline Brnjac. A čestitao joj je i četverostruki olimpijac Dubravko Šimenc i to u ime Hrvatske turističke zajednice.
A među čestitatima vidjeli smo i devetogodišnjeg Bornu Sekulića Čelikovića. A sav ushićen radi potpisane mu autogram karte i fotografije sa svjetskom prvakinjom, on je nama najavio ovo:
- Ja ću jednog dana u svoju zemlju donijeti medalju. Ja želim nastupiti na Olimpijskim igrama - kazao je simpatični mališa kojem je trener negdašnji juniorski prvak Europe Saša Šafranić.
Među onima koji su Barbaru dočekali ispred Doma sportova, na Trgu Krešimira Ćosića, bio je i Neven Šavora, ravnatelj Odjela za istraživanje i unapređenje razvojnih programa HOO-a, nekad i sam vrstan džudaš. Bio bi tu zacijelo i nezaboravni džudaški entuzijast Zdravko Baršnik, koji ovo svjetsko zlato, nažalost, nije dočekao jer je preminuo prije sedam i pol mjeseci.
No, zato je tu bio Vladimir Preradović, kako ga je etiketirao glasnogovornik saveza Bruno Blumenschein, "glavni sanjar hrvatskog džuda". On je rijedak primjer trenera koji je odveo svoju sportašicu od vrtića do naslova svjetske prvakinje, rastući zajedno sa svojim sportašima.
- Ja sam ovo sanjao. Zapravo, sanjao sam da će Barbara biti svjetska prvakinja ali sam dvojio da li joj to kažem ili ne.
Sanjarili o tome su svi u Hrvatskom judo savezu, na čelu sa glavnim tajnikom Hrvoje Lindijem i predsjednicom Sandom Čorak:
- Mi smo znali da će ovaj trenutak kad tad doći i sada je na struci da Barbaru na svjetskom vrhu i zadrži.
Vjeruje predsjednica da potencijal za ovakvo što imaju i cure koje dolaze, mlađeseniorska prvakinja Europe Lara Cvjetko te bivša svjetska kadetska prvakinja i europska juniorska doprvakinja Karla Prodan. A ona je imala peh da je na ovom Svjetskom prvenstvu naletjela na prvu nositeljicu i braniteljicu svjetskog naslova Francuskinju Malongu kojoj je pružila sjajan otpor.
- Ja sam sigurna da ja nju mogu pobijediti već na Olimpijskim igrama. A i sve druge konkurentice u Tokiju. Protiv svih imam dobre izglede - opstimistična je Karla koja nam kaže da se dan prije svog nastupa prilično potrošila:
- Sa svom svojom energijom navijala sam za Barbaru i kada je pobijedila u finalu mojoj sreći nije bilo kraja. Jest, bila je to neka vrsta energetske potrošnje, ali i psihološkog punjenja.
Ono gdje je Barbara imala svoje najveće "punjenje" svakako je njena obitelj. Otac Slobodan stigao je s njom iz Budimpešte, a mama ju je čekala u Splitu u suzama radosnicama:
- Kada sam nazvao mamu Matić, oboje smo plakali. Doista, svega ovoga ne bi bilo da nije bilo takve podrške obitelji - kazao je Hrvoje Lindi, glavni tajnik HJS-a na kojeg se nadovezao Slobodan Preradović, otac glavnog trenera ženske reprezentacije.
Puno je talentirane djece odustalo, više ih nema u džudu, jer nisu imali podršku svojih roditelja.
Nakon zagrebačkog, uslijedio je i splitski doček u njenim Pujankama koji je, očekivano, bio puno vatreniji.
Ovo je ogromno! Cestitke Barbari i Preradovicima i svima koji su zasluzni za ovo. Žuvelinom zlatu, dodao bi i broncu splicanina Voje Vujevica sa svjetskog prvenstva u Maastrichtu 1981