Prije četiri godine svjetlo dana ugledao je jedan od najzanimljivijih dokumentarnih filmova na ovim prostorima. Riječ je o dokumentarnom filmu "Džemo", priči jednog naizgled običnog poljoprivrednika Džemala Džeme Jašarevića čiji je život obilježen brigom o stoci u selu Blažuj, inače prigradskom naselju glavnoga grada Bosne i Hercegovine Sarajeva.
Ambasador BiH
Dokumentarac prepričava Džemin život, nevjerojatnu priču. On ustaje svakog jutra oko pet, a tijekom dana čisti štalu, muze krave, pakira i prodaje domaće mlijeko te odlazi po stočnu hranu za krave koje hrani. Najviše je poznat upravo po tim odlascima po hranu jer s običnim tačkama prolazi kilometre kako bi došao do stočne hrane. Za razliku od većine ostalih poljoprivrednika, on te kilometre s tačkama prelazi – trčeći. Ono čime je taj 49-godišnjak uz svoj normalan i skroman život, bez lovljenja popularnosti, privukao pozornost jest činjenica da je pobjeđivao u brojnim maratonskim i polumaratonskim utrkama diljem Bosne i Hercegovine, ali i šire. I nakon svih tih zlatnih medalja i uspjeha bira anoniman život, odvojen od tehnološke buke.
Upravo zbog njegove skromnosti, anonimnosti i one čiste ljudskosti dokumentarac u produkciji portala Klix.ba te Al Jazeere Balkans postigao je ogromne uspjehe. Emitirao se na velikim filmskim festivalima, čak i u svjetskim metropolama kao što su Pariz, London i Tokio. Džemo je postao ambasador u brojnim humanitarnim udrugama, ali i ambasador Olimpijskog odbora Bosne i Hercegovine. U Bosni i Hercegovini smatra ga se posebnom vrstom zvijezde i ima svačije simpatije.
Džemu smo sreli na ovogodišnjoj utrci Spartan Trail u Dubrovniku te smo s njim razgovarali na kultnom Srđu nakon što je ušao u cilj. Završio je svoj nastup kao trećeplasirani među stotinama natjecatelja, a priznaje da je mogao biti i prvi.
– Staza je bila zahtjevna. U prvom, najtežem dijelu staze sam vodio, imao sam prednost od dvije do tri minute, ali sam se na dva mjesta dosta izgubio, napravio dvije velike greške i tu sam izgubio dosta vremena.
VEZANI ČLANCI:
Na koliko ste utrka bili ove godine?
– Imao sam ozljedu zadnje lože pa ove godine nisam bio na puno utrka, možda desetak.
Tko se bavi životinjama kad ste vi na utrkama?
– Roditelji su ostali namiriti stoku. Jedva sam se odlučio doći ovdje na utrku, ne mogu dugo biti udaljen od svoje stoke. Roditelji su dosta stari i ne mogu baš puno raditi, a ja sam obećao doći ovdje. Što prije mogu, idem kući.
Nemate se namjeru maknuti iz sela?
– Nimalo. To volim raditi i to me ispunjava.
Prošle su četiri godine od vašeg dokumentarca. Prilaze li vam još uvijek ljudi na ulici i prepoznaju li vas i dan danas?
– Da, još uvijek me prepoznaju, zaustavljaju i daju mi komplimente, bodre me. Kad god idem po stočnu hranu, trube mi iz auta i pozdravljaju me. Puno mi znači kad me netko tako pozdravi i podrži, to mi je kao da mi je dao ne znam što.
Kako je uopće došlo do snimanja tog dokumentarca?
– Otišao sam na jednu trail utrku na Jahorinu, ali nisam imao ni auto niti sam imao s kim otići, pa sam otišao pješke. Na kraju sam na toj utrci pobijedio i ljudi nisu mogli vjerovati. Čim sam došao pješke do Jahorine iz svog sela, tog je trenutka utrka krenula, nisam se stigao ni vode napiti. Jednoj ženi ispričao sam tu priču, a ispostavilo se da je novinarka. Kad je to bilo objavljeno, kontaktirali su me ljudi s Klixa, našao sam se s njima, ispričao im čime se bavim i što sve radim, pa su došli na ideju da snimimo film. Znao sam da imam tu filmsku priču.
Ulaganje u domaću proizvodnju
Je li vam bilo čudno raditi svoje dnevne poslove dok vas snima kamera?
– Nije mi bilo nimalo čudno, uživao sam. Sve te stvari radio sam kao da kamere nema. Radio sam normalno kao što radim, nisam nimalo obraćao pažnju.
Što Džemo sve radi u vezi sa životinjama u svojem selu?
– Imam jedno deset muznih krava. Svakodnevno ručno muzem krave, hranim ih, čistim štalu, odvlačim gnoj i idem po hranu. Najviše posla otpada na odlazak po hranu. Pet kilometara od mene je trgovina stočne hrane. S tačkama trčim do trgovine, tamo ih natovarim stočnom hranom i onda brzim hodom idem nazad jer su tačke pune pa ne mogu trčati. Ima na tom putu puno staza koje idu uzbrdo i nizbrdo pa je to velik napor. Dnevno donesem oko 150 kila stočne hrane, a za života sam tako na tačkama prevezao više od 100 tona stočne hrane.
VEZANI ČLANCI:
Kako su susjedi iz sela reagirali kad ste postali poznati?
– Uvijek sam imao dobar odnos sa susjedima, to što sam snimio film je samo bio dodatan plus. Bila je raja uvijek dobra prema meni.
Rekli ste u prijašnjim intervjuima da vam je najdraži dio filma bila činjenica da šaljete poruku kako poljoprivredni rad nije loša stvar.
– Upravo tako. To je u zadnje vrijeme baš zapostavljen posao. Mislim da se treba ulagati puno više vremena i truda u domaću proizvodnju. Mladi ljudi to danas baš i ne vole. Ja sam to zavolio od malih nogu jer sam sa sela, oduvijek to volim i uživam u tome. Volim kad nahranim životinje, one su site i tad se osjećam dobro, a plus je i da dobro živim od toga – rekao nam je Džemo.
