Željko Hohnjec (60) bio je miljenik maksimirskih tribina. U nogometni klub Dinamo došao je 1981. i bio dio generacije koja je osvojila naslov prvaka prije 40 godina. Prvi put je te sezone ušao u momčad u 4. kolu kada je Dinamo gostovao u Tuzli i odigrao 1:1. Željko je ušao u igru u 75. minuti umjesto Panića. U sljedećem kolu ponovno je ušao s klupe i postigao četvrti pogodak protiv Teteksa u Zagrebu (4:0). I to je bilo sve što je odigrao u jesenskom dijelu prvenstva. No, na proljeće je imao puno zapaženiju ulogu. Bio je član početne postave protiv Crvene zvezde (3:0), Slobode (4:0), Sarajeva (3:2) i Rijeke (2:0), a ušao je u igru s klupe u utakmicama s Hajdukom u Splitu, Teteksom u Tetovu i Vojvodinom u Zagrebu. Za njega je prvenstvo završeno 31. ožujka, u 27. kolu kada se ozlijedio.
Kako je Barica dobro kuhala
– Oko igrališta u Maksimiru bila je postavljena željezna cijev za odvod vode. U jednom trenutku uklizao sam Hrstiću, bila je rosa i otklizao sam se, nogom udario u šipku i teže se ozlijedio. Da se tada nisam ozlijedio, vjerujem da bih se ustalio u prvoj momčadi – prisjetio se Hohnjec.
Bilo je lijepo početkom svibnja ove godine prisjetiti se te posljednje utakmice protiv Budućnosti i proslave naslova prvaka Jugoslavije na punom Maksimiru.
– Da, lijepa su ta sjećanja. Ali, volio bih ovom prilikom istaknuti i ljude iz sjene koji su također zaslužni za naslov. Primjerice, kuharica Barica, ekonom Dragec, oružar Nikola, braća Sakoman koja su održavala travnjak. Sjećam se da je Dragec nabavljao svježe meso od domaćih mesara. Na stadionu je bio mali hotel, tu smo svi jeli. Preko tjedna uglavnom smo jeli variva, a prije derbija meso.
U Dinamo ste došli u vrijeme Đalme Markovića. Kada ga je naslijedio Ćiro Blažević, niste li bili u njegovim planovima?
– Istina. U to vrijeme bio sam u drugoj momčadi, nisam išao na australsku turneju. Tu drugu momčad vodio je Ivo Šušak, mi smo naslijedili "mali Ajax" koji je vodio Srebrić. Uglavnom, igrali smo prijateljske utakmice, na kojima bi bilo po pet-šest tisuća gledatelja. Ćiro mi je dao priliku na prijateljskom susretu s Kemičarom. Mislim da sam namjestio tri pogotka Bogdanu, a drugi dan novine su o meni napisale – zvijezda je rođena. Nakon te utakmice Ćiro me povukao u prvu momčad – istaknuo je Hohnjec.
Otkrio je i jednu tajnu iz tog vremena...
– Znate li s kim smo se najviše družili '82. godine? S vatrogascima koji su službeno dolazili na naše utakmice. Zašto? Jer su subotom organizirali zabave na kojima je bilo jako puno lijepih djevojaka. Plesalo se i družilo. Naravno, na te zabave došla bi dvojica-trojica igrača i odmah bi kape poletjele u zrak. Ćiro nam je na početku sezone rekao: "Nema karantene, ali tko prvi zezne, leti iz ekipe!"
I Karaka je bila popularna. Koliko samo tajni nosi taj kafić.
– O, da. Sjećam se da smo nakon pobjede nad Crvenom zvezdom ostali ondje do jutra. Ravno iz Karake išli smo na jutarnji trening koji je Ćiro zakazao. Svi smo došli na trening sa sunčanim naočalama jer su nam oči bile krvave. Kada nas je Ćiro vidio, odmah je rekao: "Takvi ne možete trenirati!". Htio nas je kazniti, ali nas je spasio Zajec, kapetan momčadi, koji je sve izgladio. A mi smo obećali da se takvo što više neće ponoviti. I nije.
Zajec nas je spasio od Ćire
Kamo vas je put odveo nakon Dinama?
– Otišao sam prvo u vinkovački Dinamo, pa u Zagreb, potom sam igrao u dubrovačkom GOŠK-u i na kraju u Jugokeramici iz Zaprešića gdje mi je trener bio Zorislav Srebrić. Sjećam se prve utakmice na novom stadionu u Zaprešiću. Igrali smo protiv Šparte iz Belog Manastira, u kvalifikacijama za ulazak u Drugu ligu. Na tribinama je bilo 10.000 gledatelja. U to vrijeme je dosta bivših igrača Dinama igralo u Zaprešiću, pa su nas jedno vrijeme zvali "Dinamovi otpaci". Konkretno, sa mnom je tamo bio i Željko Stinčić. U to vrijeme radio sam na šanku jedne robne kuće. Nakon igračke karijere, bio sam trener u većini zagorskih klubova.
Jedno vrijeme radili ste i kao grobar?
– Radio sam u općinskom pogrebnom poduzeću sa sjedištem u Velikom Trgovišću. S trojicom kolega obilazio sam četiri općinska groblja. Kada nije bilo posla na groblju, uređivali smo zelene površine u mjestu.
Danas radi u Zagorskom vodovodu kao vodoinstalater i delegat je u Četvrtoj nogometnoj ligi – Središte. Živi u Velikom Trgovišću, a u Krapinskim toplicama ima vikendicu.
>> Pogledajte i našu emisiju
Naslov kao da je biti grobar nešto jako grozno i ispod časti normalnom čovjeku. A biti k.... na tv-u i influencer je super. Svijet je izgubio moralne vrijednosti.