Dosta toga znali smo o Stjepanu Božiću (47), nekadašnjem europskom doprvaku u olimpijskom boksu i dugogodišnjem boksačkom profesionalcu, ali ne i to da već 18 godina "potajno" odlazi u Lepoglavu, u najstrožu kaznionicu u zemlji. A za to smo saznali kada nas je nazvao da mu pomognemo oko pitanja za Aleksandra Petrovića, Ciboninu legendu i bivšeg hrvatskog izbornika pod čijim ravnanjem je hrvatska košarkaška reprezentacija osvojila peto mjesto na Olimpijskim igrama u Riju 2016. godine.
No Stjepan Lepoglavu ne posjećuje zbog toga što se među počiniteljima zločina – a ondje je i niz zatvorenika osuđenih i na najstrožu kaznu od 40 godina – nalazi netko njemu blizak pa mu odlazi u posjet. Ne, Štef ih posjećuje sve, ali nikad sam, nego uvijek dovede gosta koji bi kažnjenicima mogao biti zanimljiv, u čemu je uprava zatvorskog sustava i dotične kaznionice prepoznala sredstvo rehabilitacije osuđenika. Nekad su to sportaši, drugi put glazbenici, treći put glumci...
– Vjerujem da je ovdje riječ o suradnji na obostrano zadovoljstvo i zato hvala onima koji su je omogućili, a to su Ministarstvo pravosuđa i uprave, Uprava za zatvorski sustav i probaciju i Kaznionica Lepoglava te njezini upravitelji, bivši Stjepan Loparić i sadašnji Dražen Posavec – kazao je Božić u uvodu razgovora u kojem je objasnio kako je postao moderator "usmenih novina" i koji ga motivi potiču da to i dalje neumorno radi:
– Moj pokojni prijatelj Vukovarac Marko Babić, heroj s Trpinjske ceste, znao je odlaziti u posjet nekim prijateljima koji su ondje služili kaznu i jednom je mene pitao bih li išao s njim kao gost sportaš. Prihvatio sam poziv i odradio tu tribinu, tada još kao aktivan i relativno popularan sportaš, a ono gdje sam se zakačio na tu priču dogodilo se kad sam izlazio s prve tribine. Nakon što sam prošao četvera sigurnosna vrata i izašao, počeo sam razmišljati o tim ljudima i njihovu životu i o tome kako bih se ja osjećao da sam na njihovu mjestu.
Vidio sam i neke poznate ljude
A među njima ima i okrutnih ubojica koji ne žale zbog učinjenog, ali i onih koji si ne prestaju predbacivati trenutak u kojem su počinili teže kazneno djelo.
– Puno je njih koji su neke odluke donijeli u afektu, koji su nešto učinili u trenutku nepromišljenosti, a ima i tužnih spletova okolnosti. Paradoksalno je da sam se, kada sam izašao van, osjećao kao da sam napunio baterije. Teško mi je to opisati, no bilo je tako.
Znao je Stjepan u Lepoglavi vidjeti i neke njemu poznate ljude, lišene slobode.
– Da, znao sam susreti ljude koje znam iz svog grada, pa čak i iz svog kvarta. Znao sam vidjeti i boksače i čini mi se da nam je bilo drago, jednima i drugima, da se vidimo. Vi u Lepoglavi možete završiti zbog dvije-tri sekunde nepromišljenosti pa sam se trudio da takvi ljudi od mene ne osjećaju prijezir. Štoviše, kada osjetiš jako pozitivne povratne informacije vezane uz to što radiš, onda te to na neki način obveže, imaš potrebu tim ljudima opet dati nešto. Jer vidiš da im to puno znači.
Još bolje se to vidi, ističe Stjepan, kada nekoga od njih sretne po izlasku na slobodu. Ti susreti znaju biti i srdačni.
– Znalo mi se dogoditi da me na cesti zaustavi netko meni nepoznat a da ja pomislim da je to netko tko me hoće zagnjaviti. No onda se dogodi da mi čovjek kaže da je služio kaznu zatvora u vrijeme kada sam doveo tog i tog gosta i da mu je to puno značilo te mi na tome zahvaljuje. U tim trenucima osjećaš se kao da ti je izašlo sunce. Kada osjetiš ljudsku zahvalnost čovjeka koji je velik dio života proveo lišen slobode, taj je osjećaj neprocjenjiv.
Je li pokušavao sebe zamisliti u jednoj takvoj kaznionici, na dugogodišnjoj zatvorskoj kazni?
– Jesam. Sjećam se da sam jednom prilikom, kada sam tamo bio drugi ili treći put, imao neki monolog. Razmišljao sam naglas i javio mi se jedan od zatvorenika kazavši mi da je lako meni govoriti kada nisam tamo. Rekao sam mu da je u pravu, ali da sam i ja mogao ondje završiti. Dogodila mi se neugodna situacija na cesti, pao mi je mrak na oči, došao sam u stanje afekta u kojem sam postao neuračunljiv. I da se ta situacija nastavila, to ne bi završilo dobro ni za koga od aktera te sam ja mogao završiti na odsluženju zatvorske kazne.
A koje je to sportaše naš sugovornik dosad vodio u hrvatski Alcatraz?
– Mislim da je prvi sportaš kojeg sam doveo bio vaterpolist Dubravko Šimenc, poslije su sa mnom dolazili stolnotenisači Zoran Primorac, Tamara Boroš, Sandra Paović i Dragutin Šurbek, nogometaši Zvonimir Boban, Dražen Ladić, Goran Vlaović, Mario Stanić, košarkaš Dino Rađa, atletičarka Blanka Vlašić... a posljednji sportaš kojeg sam doveo bio je Aleksandar Petrović. Animirao sam ja i Roberta Knjaza, Begine, harmonikaša Željka Puntijara, imitatora Denisa Bašića, ali i glumca Tarika Filipovića koji im je odigrao svoju predstavu "Ćiro".
Kako je to izgledalo kada su u Lepoglavi gostovali vatreni, igrači koji su 1998. osvojili broncu na Svjetskom nogometnom prvenstvu?
– Igrala se utakmica u zatvorskom krugu, na betonskom igralištu, i to je izgledalo kao da se igra finale Lige prvaka. Tribina nakon utakmice bila je iznimno posjećena. Interaktivno je bilo i kada sam doveo šahovskog velemajstora Krunoslava Hulaka koji je sa zatvorenicima igrao simultanku.
Je li se mogao primijetiti drugačiji odnos zatvorenika prema gostujućim damama ili ne?
– Jest. Imaju oni socijalnu inteligenciju i osjete kada je nekome možda neugodnije dok se ne prilagodi na okruženje. Rekao bih da su prema Tamari i Blanki bili obzirniji, da su s njima drugačije razgovarali, to jest bili "nježniji".
Koliko su zatvorenici zainteresirani kada im u posjet dođe tako netko uspješan u sportu, netko tko predstavlja sve što je njima nedostupno?
– Jako su znatiželjni te čemu pokazuju i zavidnu razinu poznavanja sporta, ali i kulture i umjetnosti. Bez obzira na to što su oni uskraćeni za dosta informacija, ipak do njih putem televizije i radija dođu vijesti iz vanjskog svijeta, a imaju i knjižnicu pa mogu čitati. Zapravo, oni na tribine dolaze po interesima pa oni koje sport ne zanima i ne prisustvuju.
Aco Petrović kazao nam je da su ljudi koji su dotaknuli dno života njega najviše ispitivali vezano uz pokojnog mu brata Dražena, a on im je govorio o tome kako se nosio s tim gubitkom, ali i kako se on nosio s bolešću koja mu je ugrožavala karijeru.
– Moram priznati da sam se i ja iznenadio kada sam vidio kako propituju Rađu, Primorca, Acu... Kada im dođe gost iz sfere njihovih interesa, ispituju ga kao pravi novinari.
Pitali smo Stjepana osuđuje on te ljude ili možda sažalijeva?
– Mislim da se za svaku osobu vrijedi boriti, pa tako i za ove ljude. Važno je da se od svakog od njih napravi bolji čovjek od onoga kakav je bio u trenutku počinjenja zločina. Puno je lakše otići na kakav koktel-party, neku kazališnu predstavu nego doći na ovakvo mjesto i suočiti se s takvim problemom društva. Jedan od zaposlenika mi je kazao da bi, kada bi gledao samo njihovo nedjelo, još jučer dao otkaz, no svakom čovjeku treba dati priliku za novi početak. Svi mi imamo neke svoje padove u životu.
Kakve su bile reakcije sportaša koje je vodio sa sobom?
– Svi su oni iz prve pristali na sudjelovanje na tribini, a kada smo odlazili bilo im je drago što su iskusili neko novo životno iskustvo.
Kako ta tribina obično izgleda?
– Za stolom, ispred kojeg su klupe u kojima sjede zatvorenici, sjedimo upravitelj kaznionice, gost i ja. Upravitelj napravi uvod, ja predstavim gosta i krenem s pitanjima. Zatvorenici su u početku malo stisnuti, šutljivi, no kako vrijeme prolazi, oni se otvaraju. Kada je nedavno Aco bio, to je potrajalo, bilo ih je teško odvojiti od sugovornika i teme. Obično su te tribine između završetka rada i večere, a ovom su prilikom preko pola sata ušli u termin večere.
Koliko su borilački sportovi dobri kao sredstvo odvraćanja mladeži od ulice i kriminala?
– Mislim da su najbolji. Ljudi misle da borilački sportovi, pogotovo udarački, propagiraju nasilje, a oni rade baš suprotno.
Zacijelo onaj tko se ispuca na treningu nema potrebu poslije se još s nekim i potući?
– Tako je. Doduše, ima nadobudnih mladih muškaraca punih testosterona koji dođu s namjerom da nauče nešto što bi koristili u loše svrhe, no ti u klubu ne ostaju dugo. Srećom, više je onih koje sport preodgoji. I zato ja boks preporučujem i kao rekreaciju.
Nisam se nikad osvetio
Boks očito smiruje hormone, naročito kod tinejdžera?
– Apsolutno. Možeš ti istrčati maraton, igrati tenis četiri sata, ali nećeš izbaciti onaj talog u sebi, onu frustraciju, kao jednim boksačkim treningom. Jer, ti se ciljanom agresijom, najčešće na vreću, rješavaš agresije u sebi koju svatko od nas ima. Kada si doma ljut, ti udariš šakom u stol, u vrata ili slično i tako izbacuješ negativnu energiju, no bolje je to učiniti u dvorani.
Naš sugovornik u boksu nije završio planirano.
– Mene boks uopće nije zanimao, ja sam se kao klinac bavio atletikom. Na boks sam dospio posve slučajno, nakon što mi je jedan delinkvent, tada 18-godišnjak, meni kao 15-godišnjaku slomio čeljust. On je to učinio jer je taj dan bio neraspoložen, a ja sam na boks krenuo radi osvete. Na koncu se osvetio nisam, taj revanšistički osjećaj mi je splasnuo, a moj nasilnik tužno je završio. Vrlo mlad je izgubio život jer je i on naletio na krivu osobu. Nažalost, živio je takvim stilom života pa takav njegov svršetak ne treba ni čuditi. Inače, i kraj moje karijere koji se dogodio 2015. obilježio je lom čeljusti, ovaj put trostruki, u jednom meču u Poljskoj.
Stjepan Božić je četverostruki otac. Ima sinove od 15 i 14 godina te kćeri od šest i dvije godine. Potiče li ga ono što vidi u Lepoglavi da što kvalitetnije odgaja svoju djecu?
– Apsolutno. Kada me jedan zatvorenik pitao zašto ja stalno dolazim i koliko za to dobijem novca, ja sam se počeo smijati. Kada sam mu rekao da ne dobijem financijski ništa, čudio se, no sve mu je bilo jasno kada sam kazao da ne želim da moj sin ili kći jednog dana naleti na nekoga poput njega i da postane dio crne statistike u Hrvatskoj. U toj kaznionici ima ljudi koji su počinili teška djela koja ja ne mogu razumjeti, ali ja dolazim radi onih na koje možda mogu utjecati i pokazati im svojim postupcima da i oni nešto vrijede i da imaju razloga truditi se da u sebi nešto promijene i da po izlasku mogu započeti novi, kvalitetan život. Ja sam prvi put tamo došao kao tvrd momak, boksač, no prema njima se nikad nisam postavio kao netko fizički dominantan jer to je odbojno svima. Postavljao sam se prizemno i skromno, s ljubavlju, jer jedino tako možeš dobiti pozitivnu povratnu informaciju, ali i zadobiti njihovo povjerenje – ispričao je Stjepan Božić.
U Lepoglavu sam dovodio sportaše, glazbenike, glumce...
Stjepan Božić, bivši europski doprvak u olimpijskom boksu, misli da je prvi sportaš kojeg je sa sobom poveo u Kaznionicu Lepoglava bio trofejni vaterpolist Dubravko Šimenc. Nakon toga, u Stjepanovoj pratnji dolazili su stolnotenisači Zoran Primorac, Tamara Boroš, Sandra Paović i Dragutin Šurbek, nogometaši Zvonimir Boban, Dražen Ladić, Goran Vlaović, Mario Stanić, košarkaši Dino Rađa i Aleksandar Petrović, atletičarka Blanka Vlašić... Animirao je naš poznati boksač i Roberta Knjaza, Begine, harmonikaša Željka Puntijara, imitatora Denisa Bašića, ali i glumca Tarika Filipovića koji je odigrao predstavu "Ćiro".
>> Pogledajte i našu emisiju
Božiću, svaka čast.