Na nogometnoj akademiji Hrvatskog nogometnog saveza svi oni koji žele dobiti trenersku licenciju imaju isti tretman. Prvi dan moraju se predstaviti, kazati gdje su igrali, kako im je nadimak i što očekuju od akademije.
- Ja sam Alen Bokšić, igrao sam u Hajduku i nekim manjim klubovima, nadimak mi je Boka i Boka, legendo, a ovdje sam jer opet želim biti Alen Bokšić – ispalio je jedan od naših najslavnijih nogometaša svih vremena.
Naravno, izazvao je salve smijeha, oni neki \"manji\" klubovi od Hajduka su Olympique, Lazio, Juventus i Middlesbrough. Ali, u onom dijelu predstavljanja \"opet želim biti Alen Bokšić\" puno je dubine. Gotovo deset godina je \"out\", davno je bila veljača 2003. godine kada se u 33. godini oprostio od nogometa. Tamo 2007. godine nakratko se bavio Hajdukom, ali zapravo je stalno bio izvan nogometa. Za to vrijeme bio je Boka, a oni koji ga ne znaju, ali su mu htjeli biti blizu, govorili bi mu Boka, legendo.
Grozio se povratka
U navijačkim očima ostao je najveći, u tim očima i danas je Boka legenda, a on želi biti opet onaj Alen s početka karijere. Ne želi biti legenda, jer to je nešto što je ostavio iza sebe. Nikada, a puno puta smo pričali, nije kazao \"osvojio sam Ligu prvaka, Kup pobjednika kupova, bio prvak Italije s Laziom i Juventusom\". Nikada nije bio takav tip. Tek će reći jednu rečenicu o onom velikom Hajdukovu trijumfu nad Crvenom zvezdom u posljednjem Kupu Jugoslavije. Tada najmoćnija momčad Europe poražena je usred Beograda s 1:0, pogodak je postigao Bokšić.
- Zabio sam ga jer mi je lopta prešla preko noge – o tom će trijumfu Bokšić.
Godinama se grozio povratka u nogomet, u svojoj Makarskoj rado me je primio nekoliko puta, pričao o svemu, ali i govorio \"ne vidim se u tom svijetu\". I onda bum - Alen Bokšić bit će desna ruka novom izborniku Igoru Štimcu. Evo nas opet u Makarskoj, kafić ispod njegova stana i dalje ima odličan espresso. Osmijeh je zarazan, sve je isto kao i svih ovih godina. Gotovo isto.
- Baš sam se vratio s trčanja. Pa ne mogu doći na pripreme reprezentacije nespreman – u svom će ležernom stilu tako da čovjek ne zna šali li se ili ne.
Ali, istina je, bio je na trčanju. I izgleda kao da će sad na travnjak u onom svom pobjedničkom trku. Neron, kako su ga zvali navijači Lazija u kojem je ostavio najdublji trag i obožavan je i danas, u 43. godini vraća se nogometu.
- \'Ajmo iz početka. Sad to svima izgleda čudno, jer me desetak godina nije bilo u nogometu, a sad ovo. Normalno je da to izaziva znatiželju. A u principu je sve jednostavno. Želio sam se distancirati od nogometa, nakon petnaestak godina aktivne igračke karijere došlo je do zasićenja, htio sam se odmoriti, obnoviti, raditi nešto drugo. I nakon desetak godina takvog života u kojem sam imao puno vremena za razmišljanje, shvatio sam da je nogomet u meni, da sam ga samo potiskivao - kaže Alen i nastavlja:
- Analizirao sam se i shvatio da sam čovjek iz nogometa. I imam povlasticu da mogu raditi ono što najviše volim, ono što sam ja. Budući da više ne mogu igrati, a nisam spreman za to da budem funkcionar, shvatio sam da mogu biti trener. To mi se počelo vrzmati po glavi prije pet-šest mjeseci. Uhvatio sam sebe da vikendom gledam pet-šest utakmica, pa opet utorkom, srijedom i četvrtkom... Shvatio sam da i nisam bio izvan nogometa, samo to nisam znao – objašnjava Bokšić svoju odluku o ulasku u trenerske vode, koja tada nije imala veze s odlaskom Slavena Bilića ni s dolaskom Igora Štimca.
No, kockice su mu se nenadano posložile. Uvijek je tako kod Bokšića, cijeli život puno se toga događalo nenadano. Uostalom, kad je prešao u Olympique Franz Beckenbauer nije došao gledati njega u utakmici protiv Crvene zvezde, ali ga je vidio kao ultramodernog napadača.
Reprezentacija nam je odlična
- U međuvremenu je postalo izvjesno da će Slaven i njegov stožer otići nakon Eura, otvorila se mogućnost da Igor postane izbornik. I u jednom našem razgovoru, pričajući o svemu, shvatio je da bih se želio aktivirati. I za Štimca je to bilo iznenađenje, ali odmah je reagirao i pitao me želim li biti dio njegova stožera. Nisam razmišljao ni oklijevao. Ovo je za mene odlična situacija, izazovna, motivirajuća, odgovorna... Sve što mi u ovom trenutku treba. Dok Igor nije bio izabran, sve smo mogli samo nagađati, prije mjesec dana znalo se da će Igor postati izbornik i otad se bavimo suparnicima u skupini, analiziramo. Ne samo suparnike nego i našu momčad.
I što su analize pokazale, kakva je Hrvatska?
- Jako dobra. Prije svega, htio bih pohvaliti Slavena, Aljošu, Juru i Prosinečkog, koji je bio tu do prije godinu dana, ali i ostale u stožeru. Odlično su radili s reprezentacijom, bilo je loših utakmica, ali puno više bilo je dobrih. Rezultati i ponašanje naših reprezentativaca na zavidnoj su razini. Evo, sada smo igrali i s Italijom i Španjolskom i nisu nas nadigrale. A nešto kasnije igrale su u finalu prvenstva Europe. Znači, možemo se nositi sa svakim, to nije dvojbeno.
Što Štimac, Bokšić, Jurčić i Tudor mogu napraviti, kako napraviti taj korak više s reprezentacijom?
- Naš je posao da pokušamo unaprijediti reprezentaciju, da pokušamo postići nešto više. Ne umanjujem to što je Slaven napravio, no normalno je da nam je izazov da napravimo korak više. Da tako ne razmišljam, ne bih ni ulazio u sve to. Manje od ovoga ne smijemo. Vidjet ćemo stanje, za sada su sve pretpostavke odlične. U tehničkom smislu nema velikog prostora za promjene, kadar je taj koji imamo. Normalno, vrata su otvorena svima za ulazak i izlazak, ali ova trenutačna skupina igrača je ona na koju možemo računati - naglasio je Bokšić i dodao:
- Može se nešto mijenjati u pristupu igri, u taktičkom smislu. Treba inzistirati na motivaciji, ne smijemo se zadovoljavati samo odlaskom na velika natjecanja. Da se razumijemo, za mene je uvijek veliki uspjeh kada Hrvatska ode na velika natjecanja. Ali, kad smo već tu, onda moramo sve učiniti da budemo pravi sudionici tih natjecanja.
Polako, Alene! Tek se trebamo plasirati na Svjetsko prvenstvo. Hrvatsku čekaju teške kvalifikacije s Belgijom, Srbijom, Škotskom, Walesom i Makedonijom. Možda je to najteža kvalifikacijska skupina u povijesti hrvatske reprezentacije.
Favoriti smo skupine
- Svaka je skupina teška, ništa nije lagano, otkako se igra nogomet svaki je protivnik težak. Objektivno, mi smo u prednosti spram svih ostalih, favoriti smo skupine. To što Belgija ima niz dobrih mladih igrača, što nam je Srbija nezgodan protivnik, što otočke momčadi uvijek igraju dobro, to je sve nešto drugo. Ali, bolje je imati njih za protivnike nego neke reprezentacije iz samoga vrha. Ne smijemo bježati od naše uloge, a to je uloga favorita. Nismo favoriti bez razloga. Ne plašimo se nikoga, vjerujemo u sebe.
Posebno će biti naglašeni dvoboji sa Srbijom. Te utakmice bit će više od igre, utakmice koje će biti pravi nogometni rat. Bokšić se ne baca na glavu kad se spomenu dvoboji sa Srbima, smatra da smo bolji i da trebamo igrati nogomet, a ne upuštati se u nekakve lude najave.
- Te utakmice igraju se tek sljedeće godine. Prije dvoboja sa Srbijom imamo četiri utakmice, i Srbi isto. Kad bismo sad razmišljali o Srbiji, upali bismo u zamku. Sad razmišljamo o Makedoniji, Belgiji i Walesu, a za Srbiju ima vremena.
Puno je onih koji su se začudili kombinaciji Štimac - Bokšić. No, to su oni koji samo površno znaju njihov odnos. Štimac i Bokšić nešto su posebno još tamo od kraja osamdesetih kad je započinjao njihov nogometni put. U međuvremenu su imali uspona i padova, gledali se i preko odvjetničkih nišana...
- Naš odnos ne bi trebao zanimati nikoga osim nas dvojice, taj odnos treći ne mogu definirati. Dakle, nas dvojica smo u prošlosti imali dobrih i loših dana. Onima dobrima se ponosim, na onima lošima baš i ne. Kada bismo mogli vratiti vrijeme unatrag, sigurno bismo se i Igor i ja drugačije ponašali. Ne samo što se ne ponosim tim epizodama nego mi čak i smetaju. Ali, tko zna, možda nam je sve to i trebalo. No, sve to više nije važno, važno je ono što je danas. Mi smo prijatelji, kad nekoga volite, onda ga volite. Premda, možete imati problema s njim, ali to je tako. Pa, što će vam prijateljstvo u kojem nema problema. Naše prijateljstvo je postojano i nepromjenljivo. Uostalom, to što smo danas u zajedničkom poslu dovoljno govori o tome da nas veže nešto dublje, nešto više. Onaj tko to razumije, razumjet će, a onaj tko to ne razumije, i ne treba razumjeti.
Cijelu priču pročitajte u sportskom tjedniku Max!
Zašto ja imam osjećaj da ova garnitura neće napraviti ništa.