Lino Červar u Kairu je zatvorio knjigu pod naslovom rukometni trener i izbornik. Za Linu to nije bio sretan završetak jer će uvijek ostati zapisano da je otišao s najuvjerljivijem porazom Hrvatske na Svjetskim prvenstvima te da je otišao nakon najlošijeg rezultata naših rukometaša na velikim natjecanjima još od 2002. godine.
>>> Červarov komentar nakon poraza od Danske
Svoj put na svjetskim prvenstvima započeo je porazom od Argentine 2003. godine, a završio porazom od Danske 2021. godine. I koliko god je loše vodio reprezentaciju u Egiptu, a vjerojatno je bilo i nekih objektivnih razloga zašto je to bilo tako, ne treba smetnuti s uma da će uvijek ostati najtrofejniji hrvatski izbornik. Iza njega će ostati svjetsko i olimpijsko zlato te dva svjetska i tri europska srebra.Takvim uspjesima mogu se pohvaliti malobrojni treneri poput Constantina, Johanssona, Oneste ili Maksimova.
Čudo s Istraturistom i Italijom
Lino je u rukometu, odnosno na klupi jako dugo, prvi put je trener postao davne 1974. godine. Dakle, 47 godina opstati na klupi u jednom sportu zaista je jako, jako puno. Na Svjetskom prvenstvu u Egiptu Lino je u 71 godini. (op.a. rođen je u rujnu) bio najstariji trener. Nešto malo mlađi bio je tek Valero Rivera koji ima 68 godina. Teško će netko nadmašiti Linin podvig – osvajanje medalje na velikom natjecanju sa 69 godina.
Linin rukometni put nije bio lagan, a da je riječ o odličnom treneru vidjelo se još osamdesetih kada je sjeo na klupu Istraturista. A tamo je proveo punih 11 godina, od 1980. do 1991. godine. Preuzeo je klub koji se natjecao u tadašnjoj Petoj ligi u bivšoj Jugoslaviji i za desetak godina doveo ga je do Prve jugoslavenske lige.
Za nagradu je dobio poziv da bude dio stručnog stožera rukometne reprezentacije Hrvatske koja je 1991. godine igrala prijateljski susret protiv Japana. Nakon te utakmice Lino je izabrao odlazak u inozemstvo, prvo u Austriju, a potom u Italiju gdje se zadržao punih šest godina (1994. – 2000.). U Italiji je stekao status vrhunskog trenera te je ubrzo postao izbornikom te zemlje.
Do tada je Italija u rukometnim krugovima bila “kanta za napucavanje”, reprezentacija koja nikad nije igrala na velikim natjecanjima. Sve dok se nije pojavio Lino. S Italijom je prvi ut izborio nastup na Svjetskom prvenstvu u Japanu 1997,. godine, a vodio je Italiju i na Europskom prvenstvu kojem je bila domaćin 1998. godine.
Osobno sam Linu upoznao u Bariju, na Mediteranskim igrama 1997. godine kada je Italija igrala finale s Hrvatskom. Prvi put sam upoznao jednog temperamentnog trenera, ali i tvrdoglavog. Nakon poraza u finalu od Hrvatske sasuo je drvlje i kamenje po sucima utakmice. Govorio je poput Kalimera, čuvenog crnog pileta uz mnogih stripova: – To je nepravda, to je nepravda!
Pokazat će se kasnije da je uvijek vodio rat sa sucima nakon što bi izgubio neku važnu utakmicu. Kada se smirio, u nevezanom razgovoru rekao je kako mu je velika želja jednog dana sjesti na klupu Hrvatske. Malo je bilo onih koji su te njegove riječi shvatili ozbiljno. No to se dogodilo samo pet godina kasnije. Čekao je strpljivo u redu dok se na klupi Hrvatske nisu izredali Ilija Puljević (1997.), Velimir Kljaić (1998. – 1999.), Zdravko Zovko (2000.) i Josip Milković (2001).
No prije nego što će sjesti na klupu Hrvatske, sjeda na klupu Zagreba 2000. godine, nakon što je klub upao u rezultatsku krizu. Polako se upoznavao s rukometašima Hrvatske, pratio ih, čekao svoju priliku.
A bolje prilike nakon što smo na Europskom prvenstvu 2002. bili posljednji, 16., nije mogao dočekati. Bilo je to vrijeme kada baš nitko nije želio sjesti na klupu Hrvatske koja je nakon zlata u Atlanti 1996. godine bila tek prosječna europska reprezentacija bez većih uspjeha.
Ispadali smo triput zaredom u osmini finala svjetskih prvenstava, a ništa bolje nismo prolazili ni na europskim prvenstvima. Vrući krumpir ponuđen je Lini Červaru koji je na prvu to prihvatio.
Krenuo pred 100 gledatelja
U trenutku kada nitko drugi nije htio, Červar je pokazao hrabrost. U 50. godini ispunio mu se dječački san – sjeo je na klupu Hrvatske, postao izbornik. Da se u to vrijeme napravila anketa s pitanjem znate li tko je Lino Červar, novi rukometni izbornik Hrvatske, vjerojatno bi tek deset posto ljudi znalo o kome se radi.
Jasno, mnogi su odmah počeli pričati da će istarski “anonimac” plesati samo jedno ljeto, da će brzo izgorjeti i da već treba tražiti neka nova rješenja.
No uporni i tvrdoglavi Lino nije se dao. Prvi cilj bio mu je izboriti plasman na Svjetsko prvenstvo u Portugal, a prepreka je bila Češka. Bio je 1. lipnja kada se igrala prva utakmica ovih dviju reprezentacija.
Koliko je rukomet u Hrvatskoj tada bio popularan govori činjenica da se na tribinama Kutije šibica okupilo jedva stotinjak gledatelja. Bilo je tu i onih koji su htjeli uživo vidjeti početak kraja jednog trenera. No gle čuda, na poluvremenu vodimo deset razlike, na kraju završava plus 11. U uzvratu u Karvini dodatnih plus šest. Prvi posao bio je odrađen.
Na Svjetsko prvenstvo u Portugal nismo otišli kao favoriti za medalju. Dežurni kritičari samo su čekali Linin kiks. I dočekali su ga već u prvoj utakmici kada gubimo dobivenu utakmicu protiv Argentine. Zatim slijedi ono loše poluvrijeme protiv Saudijske Arabije, a sve ostalo je povijest. Zlato na Svjetskom prvenstvu, pa zlato na Igrama. I dandanas Lino će reći da o toj generaciji treba snimiti film – od ponora do vrha u samo godinu dana. Tko zna, možda će Lino u rukometnoj mirovini poraditi na jednom dobrom scenariju.
“Mago di Umago” ostao je na klupi Hrvatske sedam godina. Bilo je tu svega, i radosti, i tuge, i svađanja s medijima. Lino nikad nije odstupao od svojih ideja. Kada bi on nešto odlučio, tako bi na kraju i bilo.
Prvi put odlučio je otići kada je bio na vrhu, nakon europskog srebra 2010. godine. Drugi put opet svojevoljno odlazi, ali ovoga puta kao gubitnik. Šteta, ako je netko zaslužio boji i ljepši rastanak, barem što se tiče rezultata, to je bio Lino.
Ode Lino u zaborav...