Bruno Petković je jedna anomalija hrvatskog nogometa u posljednje vrijeme. Igrač koji je objektivno u toliko lošoj formi da bi, da je bilo tko drugi, vrlo vjerojatno već bio posuđen slovenskom Celju kao, recimo, Duje Čop. Međutim, Bruno je jako specifičan jer vezano za njega kod trenera, suigrača, analitičara, novinara, pa i navijača možete osjetiti onaj moment "ali ovaj uvijek može riješiti utakmicu svojom kvalitetom, on ima taj nogometni vic, šmekerski potez, pa sjećaš se kad je izvozao Škriniara za repku protiv Slovačke". I koliko god u nogometu postoji taktičkih zadaća i taktičke važnosti Petkovića za Dinamo, nevjerojatno je koliko se u posljednje vrijeme i u samom klubu sve više-manje svelo samo na to čekanje momenta lucidnosti.
62 usporene dobre šanse
Taj moment Bruni ove sezone nije dolazio ni približno često koliko je trebao, možda 3-4 puta u sezoni u kojoj je odigrao 35 utakmica. Ovo nije ništa osobno protiv Petkovića, daleko od toga, nego isključivo pokazatelj da njegovo ime prema onome što pokazuje na nogometnim terenima jednostavno ne smije ići u istu rečenicu s igračima poput Livaje, Oršića, Murića, Lovrića, Drmića i ostalim najboljim igračima HNL-a. Petković u ovom trenutku vrlo vjerojatno ne spada ni u najboljih deset igrača svojeg kluba. Puno više su ove sezone pokazali dečki poput Oršića, Šutala, Gojaka, Mišića, Franjića, Andrića, a ima ih i još koji bi na kraju sezone dobili nešto bolju ocjenu od Dinamove desetke.
Moramo razumjeti zašto je od Petkovića opravdano imati jako visoka očekivanja. To je čovjek koji nosi Dinamovu desetku, koji ima reprezentativni i europski klupski pedigre, koji je jedno vrijeme bez ikakvih pogovora bio smatran prvom špicom reprezentacije. Također, on igra u Dinamu, u kojem je svake sezone očekivano osvajanje naslova uz najviše postignutih pogodaka, što znači da se od njega kao prve strijele očekuju golijade, a sad je na mršavih šest ligaških pogodaka.
Nije problem u tome da Petković promašuje puno prilika, nego svojom neuobičajeno pasivnom igrom i ne dolazi do puno njih. Možda bi netko rekao da je to sistemski problem u kojem Bruno stoji dublje pa proigrava, no njegova dodavanja se rijetko kad svode na odlučna proigravanja, zapravo je suprotno, stane na loptu i uspori tok napada. Takva igra je u mnogo navrata naštetila Dinamu, točnije u 62 navrata u dosadašnjih 20 HNL nastupa, gdje je stajanjem na loptu upropastio prigodu za asistenciju ili izglednu kontru. Jedan argument za koji se ljudi nekada hvataju Petkovićeve su ocjene na nogometnim analitičkim web-stranicama i aplikacijama. Tamo Dinamov centarfor uglavnom dobiva visoke ocjene zbog velikog broja točnih dodavanja, ali ti sustavi ne ubrajaju da su to uglavnom bila alibi-dodavanja i da su sve progresivno na utakmici većinom radili njegovi suigrači.
Petković zna igrati nogomet i to je svima jasno, ali dojam je da se, u usporedbi s drugim Dinamovim napadačima poput Oršića, Andrića i Jurića, pa i u usporedbi s veznjacima, ne trudi ni upola toliko. Navijači Dinama tvrde da su im već uobičajene frustracije kad Petković izgubi loptu i maše rukama dok Oršić, Andrić i Gojak pored njega sprintaju u reposjed. Teško je nekada davati veliki značaj samim brojkama jer gledanje same utakmice daje vam kontekst, a kada gledate Petkovića ove sezone u Dinamovu dresu, govor tijela pokazuje da se čovjeku jednostavno ne da. Doslovno je nemoguće to sakriti.
Ako iz svoje glave nakratko izbacimo sve ono što znamo iz proteklih sezona o Petkoviću, a uzmemo u obzir samo ovu sezonu, u kojoj momčadi napadač igra i koliko se prilika dobiva za napraviti nešto, Bruno Petković je u HNL-u vrlo blizu mjesta najgoreg napadača lige koje drži Goričin napadač Matar Dieye. Senegalac ove sezone igra gotovo pa negledljivo loše, a Bruno je, dakle, na drugom mjestu. Glavni kriterij tu je postotak upropaštavanja obećavajućih situacija koje je Matar uglavnom upropaštavao promašajima na kraju akcije, dok je Petković to činio iznimno sporim reakcijama u posjedu kad se otvaraju neke dobre opcije.
Ima li više strpljenja?
Kao ljubitelji hrvatskog nogometa nadamo se da će se Petković vratiti u pravu formu, ali počinje se postavljati pitanje koliko se više za ovaj dugi niz loše forme (i to za nekog od koga se u HNL-u očekuje stalno vrhunska forma) može imati strpljenja.
pa taj nije u formi vec 2 sezone...on je meni kao njemacki timo werner...jak ali kad treba zabit gol sam sebe matira