Branko Strupar (46), dan nakon povratka iz Belgije u Zagreb, odmah se jučer s obitelji zaputio u belgijsko veleposlanstvo. Upis u knjigu žalosti, dirljiva posveta žrtvama terorizma u Bruxellesu...
– Supruga Sanja čula je na radiju da je otvorena knjiga žalosti. Smatrao sam svojom obvezom upisati se. Jako teško proživljavao sam posljednje događaje – rekao je Strupar, koji je u vrijeme terorističkog napada bio u Genku.
Dan poslije posljednjeg ispraćaja prijatelja Tonyja Greca namjeravao je sa suprugom u Bruxelles, ali toga jutra stigle su šokantne vijesti.
– Prijateljeva supruga javila nam je porukom: “Bombardirali su Zaventem”. Bio sam u potpunom šoku; buljim u televizor, mrtvi se gomilaju, a ne znaš kad će sve to završiti... Užasan osjećaj! – kaže Branko.
‘Od ulice do vrha’
U Belgiji je proveo pet i pol godina, od ljeta 1994. do zime 1999. U tom razdoblju doživio je strelovit uspon, od drugoligaškog igrača do najboljega nogometaša Belgije, reprezentativca, najomiljenijeg sportaša. Filmska priča inspirirala je Belgijce da napišu knjigu o njemu pod nazivom “Od ulice do vrha”, po njemu su davali imena vinima, čokoladama... i dan-danas u Belgiji je megazvijezda. Jedna tribina na stadionu Cristal Arena u Genku nosi njegovo ime.
– Od prvoga dana kada sam iz maloga kluba Španskog došao u Genk, prihvatili su me kao svoga. Oduvijek su me respektirali, kasnije i zavoljeli, obožavali. Ni 16 godina kasnije ništa se nije promijenilo. Bio sam nedavno s Dinamom u Bruxellesu, na gostovanju juniora kod Anderlechta. Kada me vidio njihov slavni sudac De Bleeckere, odmah se želio fotografirati sa mnom. Iako sam igrao za Genk, a Anderlecht mi je bio suparnik, svi su me u tom klubu srdačno dočekali. Zovu me ambasadorom nogometa.
Jeste li nakon završetka karijere razmišljali o stalnom prebivalištu u Belgiji?
– Da su mi se djeca ranije rodila, bilo bi to čak i logično. No, Dora je bila beba kad smo se preselili u Englesku, a Laura i Bruno rođeni su u Zagrebu. Nitko od njih nije znao jezik pa smo ipak odlučili živjeti u Zagrebu. Doma je ipak najljepše. Branko je 1999. prihvatio belgijsko državljanstvo i odmah zaigrao za reprezentaciju.
Je li bilo ljubomore među Belgijcima?
– Današnji izbornik Wilmots bio je kapetan reprezentacije. Imao sam veliki respekt prema njemu, a on mi je na prvom treningu prišao i kazao: “Branko, od danas ti i ja radimo u paru”. Uzeo me pod svoje, kao moj anđeo čuvar, imali smo izvrstan, iskren odnos. A ljubomore nije bilo, samo se izbornik Waseige znao ljutiti (Branko se smije kad se toga sjeti) jer sam uvijek kasnio u autobus. Zato što su me navijači, obožavatelji, djeca... vukli za ruku, tražili autograme, željeli se fotografirati sa mnom... I zato, svim Belgijcima od srca chapeau, kapa do poda za sve što sam tamo doživio! U njihovoj se zemlji nikada nisam osjećao strancem. Zato mi je sve ovo što se dogodilo još strašnije; da ih napadaju ljudi, kukavice koji su tamo rođeni, kojima je ta zemlja sve dala.
Nisam pjevao himnu
Strupar je živio u flamanskom dijelu Belgije i služi se samo njihovim jezikom.
– U napadu reprezentacije igrao sam s Mpenzom; on govori francuski, ja flamanski. Tak’ da sam molio kapetana Wilmotsa da nam prevodi, čak i za vrijeme igre.
Pjevali ste belgijsku himnu “La Brabanconne”?
– Znao sam riječi, ali nisam je pjevao. Šutio sam. Kao što sam odšutio i “Lijepu našu” na utakmici Belgija – Hrvatska – prisjeća se Strupar.
Tu utakmicu, odigranu u rujnu 2000., doživio je kao najtežu u cijeloj karijeri. Kakav pritisak, kakav kovitlac emocija...
– Tih dana uoči utakmice nisam znao što smijem, a što ne smijem reći. U belgijskim novinama dao sam izjavu da neću slaviti gol protiv Hrvatske, a kako moj flamanski nije bio dobar, interpretirano je da ne bih htio zabiti protiv Hrvatske. I u Belgiji su me “razapeli”. Izbornik Waseige se začudio, pitao me: “Što si to izjavio?”, a kada sam mu objasnio da su moje riječi krivo prenesene, odmah je stao u moju zaštitu.
Kako ste doživjeli reakcije Belgijaca nakon napada u Bruxellesu?
– Pokazali su veliko srce. Odmah nakon napada, kada su hoteli u Bruxellesu bili puni, grad blokiran, pristigli su ljudi iz okolnih gradova i ponudili hranu, smještaj, što god je bilo potrebno. Bili su složni i jedinstveni želeći pokazati da se ne boje tih kukavica. Nadam se da se ovo više neće ponoviti, iako sam skeptičan. Ne znam uopće kako to spriječiti. Pa na aerodromu svi nose ruksake ili torbe, tko će to sve provjeriti...
>>Denayer izbjegao tri teroristička napada u 10 dana
