Bono Bošnjak, predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza, dobitnik je ovogodišnje sportske nagrade Franjo Bučar. To je najviše priznanje koje država dodjeljuje sportašima za iznimna postignuća i razvoj sporta u Hrvatskoj.
Kakvo je obrazloženje – zbog čega su vama ove godine dodijelili nagradu Franjo Bučar?
Iskreno, nisam joj se nadao. Ali kad sam je već dobio, vjerujem da je to zbog toga što sam ustrojio Hrvatski boksački savez i podigao hrvatski boks na razinu, recimo, njemačkoga. Hrvatska je boksački lider u regiji, i to u konkurenciji Bugarske, Rumunjske, Češke, Slovačke, Srbije, Crne Gore, Slovenije, Bosne i Hercegovine... Mnogo je zemalja, ali nijedna nije ni blizu Hrvatske.
Kažete da ste ustrojili Hrvatski boksački savez, u kakvom ste ga stanju zatekli?
- Prije nego što sam došao za predsjednika, u HBS-u bio je veliki nered. Obijali su se uredi, održavale paralelne skupštine, jedni su bojkotirali druge, bile su čak četiri struje... Mojim dolaskom stvari su se posložile, nema više struja, svi međusobno razgovaraju i rade za dobrobit i razvoj hrvatskog boksa. To se vidi i po rezultatima. Prvi put u povijesti HBS-a imamo olimpijsku medalju, na današnji dan imamo tri europska prvaka, tri svjetska doprvaka i bezbroj drugih medalja. Također, prvi put u povijesti hrvatskog boksa jedan je hrvatski klub osvojio Srednjoeuropsku ligu, to je Boksački klub Sesvete. Sve se u hrvatskom boksu danas razvija i zasniva na dobrim međuljudskim odnosima, na radu, redu, disciplini, odgovornosti, poštenju i povjerenju.
Koliko vam je trebalo da uredite Savez?
- Sad smo u četvrtoj godini sređivanja Saveza, zaista je bilo teško s obzirom na ekonomsku situaciju u Hrvatskoj, na krizu u Hrvatskom olimpijskom odboru. Ali se nikad nije dogodilo da nismo otišli na neko međunarodno natjecanje zbog nedostatka novca, trudio sam se da ga uvijek osiguram. Vrlo dobro znamo da su svi zaslužni kad rezultat dođe, ali kad rezultata nema krivi su uvijek predsjednik i izbornik. Još radimo u brojnim područjima na razvoju boksa. Na vidiku je, zahvaljujući isključivo rezultatima, gradnja boksačkog kampa za Zagrebački i Hrvatski boksački savez.
Gdje će se graditi taj kamp?
- U paviljonu 18 Zagrebačkog velesajma gdje se nekad igrao mali nogomet. To je plod našeg trogodišnjeg rada. I kako stvari stoje, imat ćemo jedan od najmodernijih boksačkih kampova u Europi. Projekti se rade i jako će se brzo krenuti u njegovu gradnju. Želim naglasiti da nisam samo ja zaslužan za taj uspjeh, zaslužni su svi klubovi, svi treneri, svi predsjednici, jer su me pratili i puno radili. To je njihov i moj zajednički uspjeh. Naš rad ogleda se i u sudjelovanju u međunarodnim boksačkim organizacijama. Ja sam član Izvršnog odbora Europskog boksačkog saveza, glavni tajnik Saveza Marko Marović tajnik je europske Komisije za natjecanje i jedan od rijetkih ljudi s ovih prostora koji ima najviše tehničko zvanje AIBA supervizor... Ima nas svuda, malo smo čak preopterećeni pa smo razmišljali o tome da se malo povučemo iz europskih i svjetskih ustanova kako bismo se što više posvetili HBS-u. Jer sada počinje i regionalna boksačka liga.
Prva je godina regionalne lige.
- Da, u njoj će biti sedam klubova iz četiri zemlje, hrvatski predstavnik je BK Sesvete, a predsjednik toga kluba Jurica Runtić ujedno je i predsjednik regionalne lige. Startamo prvi vikend u ožujku.
I vi ste odrasli među konopcima.
- Nas trojica braće svi smo boksali, ja sam među konopcima od osme godine. Otišao sam u srednju školu u Bijeljinu i ondje boksao za Radnik četiri godine. Nakon toga sam se preselio u Srbiju, na poljoprivredni fakultet u Šabac i ondje boksao dvije i pol godine za šabačku Mačvu. Pa sam otišao u Rijeku, a potom u Njemačku gdje sam s braćom Perom i Markom boksao za frankfurtske klubove. Uslijedio je odlazak u bečki Rapid, a tada sam se počeo baviti i građevinarstvom. Tako sam kombinirao biznis i sport. Na kraju sam se vratio u Zagreb, sagradio sebi dvoranu i osnovao boksački klub. I tako sam krenuo s BK Sesvete koji je u svakom obliku podigao hrvatski boks.
Dvoranu ste sagradili na svojoj parceli.
- Da, sve je privatno, a to je mnogima neshvatljivo. Sve dajem boksačima – i članarinu, i plaću, i financiram sve sam. Nekima je neshvatljivo što dajem prostor od 500 kvadrata i još trošim svoj novac i investiram u njih. Da iznajmim taj prostor za skladište za kartonske kutije, zarađivao bih nekoliko tisuća eura mjesečno. Imam četiri trenera, sportskog direktora, tehničkog direktora, tajnika, Izvršni odbor, boksače kojima omogućavam stan, hranu i sve ostalo. Iznad dvorane sagradio sam stanove u kojima žive boksači koji dolaze na pripreme, ondje besplatno spavaju, a u blizini se i hrane. Treba sve to fizički, psihički i financijski izdržati. Nedavno mi je jedan prijatelj rekao: “Bono, tebi zaista treba psihijatar, što to radiš od sebe?!”. To je familijarna ljubav, ipak sam u boksu od osme godine. Moj brat Marko, kad sam ja imao osam godina, bio je najmlađi šampion svih vremena u teškoj kategoriji, dok su teška i superteška kategorija bile zajedno. Bio je reprezentativac, prvak Balkana, treći u Europi. On je bio veliki talent, pa nakon njega moj brat Pero, a nisam se ni ja dao.
Pa koliko vas je boksalo u obitelji?
- Ima nas desetorica braće i četiri sestre. Pa što je to, samo smo trojica u boksu, to je manje od četvrtine…
Jeste li kad bili sparing-partner svojoj braći?
- Naravno, pa vježbali smo zajedno. Prvi nokaut doživio sam upravo boksajući sa svojim bratom Markom, on je bio svjetski potencijal. Pero je pak bio fajter kao Marijan Beneš. Danas je pun ožiljaka od borbi. Ma i ja sam sličan, neki dan izgubio sam pet tisuća eura…
Kako?
- Na sparingu. Boksao sam s mladim boksačem, nisam stavio zaštitu za zube i ostao sam bez dva prednja. I sad si moram dati napraviti nove zube. Ali volim boks, volim uspjehe i drago mi je kad naša djeca uspiju.
Oduvjek se priča o suđenju u boksačkom svijetu, navodno Don King sve namješta, a i nakon posljednjih Olimpijskih igara ostali su repovi. Osjećate li i vi da su u boksu česte sudačke nepravde?
- Za vrijeme posljednjih Olimpijskih igara bilo mi je neugodno što sam u boksu. I kad me netko pita što se to dogodilo i kakve su to krađe bile, pocrvenim od srama. Na sjednici Europskog boksačkog saveza rekao sam isto to i zamolio da se na tome više radi. I radilo se, nasreću, mnogi su suci i supervizori suspendirani tako da ide nabolje. Ali mnogi su mečevi na Igrama praktički bili namješteni. Što se tiče meča između Hrgovića i Kubanca Leiniera Pera, pa to je zaista bilo sramotno. Kubancu se dva puta broji, a na kraju dobije prvu rundu s 2:1?! Svi koji iole nešto znaju o boksu tome su se smijali. A da ne govorimo o profesionalnim mečevima. Često se događa da i 20 posto slabiji boksač pobijedi. Nadam se da će Europski i Svjetski boksački savez raditi na tome i da će se suđenje poboljšati. No postoji i ona druga strana, kao i u nogometu – slobodno sudačko uvjerenje. Recimo, sudac favoritu Dinamu na svoju ruku pokloni jedanaesterac, premda Mamić i ne traži da sudac sudi za njih.
Kad boksač izgubi meč, mrzi li suparnika?
Ne. A znate li zašto se boksači grle kad završi meč?
Ne znam. Nije da se baš vole…
Sretni su što je meč završio, a oni su na nogama.
Što je sa spomenikom Mati Parlovu?
Hrvatski boksački savez dao je izraditi spomenik Mati Parlovu. Spomenik je gotov, ali nemamo ga gdje postaviti. Iskrsnuo je problem lokacije, i to između Grada Pule i obitelji Parlov. Spomenik ćemo postaviti kad se Grad i obitelj dogovore.
Veliki pozdravvv!!! Pozdrav iz Beča!