Bio je lipanj 1995. godine, a na zemljani teniski teren u Mostarskim Vratima, mjestu između Međugorja i Ljubuškog, stupio je maleni dječak Marin. Doveo ga je tata Zdenko, a malome je to bio prvi ozbiljni kontakt s reketom.
Taj maleni dječak danas je 29-godišnjak, a u finalu Australian Opena od 9.30 sati igrat će protiv najvećeg tenisača svih vremena, Švicarca Rogera Federera. No, vratimo se mi Marinu i njegovim počecima. A tu priču ispričao nam je njegov prvi trener Željko Dževlan.
– Na naš teren u Mostarskim Vratima Marin je stigao kada je imao šest godina i devet mjeseci. Bio sam jedini teniski trener s diplomom u okolici, pa je tata Zdenko Marina odlučio dovesti k meni. Na kraju je Marin kod mene ostao četiri godine, ponosan sam što sam sudjelovao u njegovom razvoju, i što to dijete sada veće godinama mogu gledati u finalima najvećih turnira – govori nam Željko Dževlan (58).
Je li se u tim počecima vidjelo da će Marin postati odličan igrač?
– Nemoguće je bilo reći da će baš postati Grand Slam pobjednik, no odmah se vidjelo da se razlikuje od ostale djece. Nisam mogao vjerovati da prvi put drži reket u ruci. Bog mu je dao dar i to se odmah vidjelo. Kod mene je ostao i trenirao četiri godine. Tata Zdenko je bio svjestan da mu mora potražiti bolje uvjete, zaista bi bilo šteta da to nije učinio – priča Željko Dževlan, te skromno ističe:
– Je, bio sam mu prvi trener, ali nikada ne volim isticati sebe. On je tada bio klinac, tek je počeo učiti tenis, a moja najveća zasluga je što od tenisa nije odustao, kao što su to učinila brojna druga djeca.
Smijali se i tati Zdenku
Jako je zanimljiva priča o tom prvom zemljanom terenu na kojem je Čilić naučio osnove tenisa.
Tenis je u Hercegovinu prvi donio Vinko Dževlan, inače otac prvog Marinova trenera Željka.
– Preselio sam se u Split i radio u Lavčeviću kao građevinac do 1963. godine, a stanovali smo blizu Firula. Kada sam tamo ugledao teniske terene, nisam uopće znao čemu služe, sve dok nisam ugledao igrače s reketom kako preko mreže prebacuju malu loptu. I odmah me to privuklo. Učinio mi se lijep sport, ni svađe ni galame, podmetanja... Odmah mi je došlo u glavu da bih ja to mogao u svom selu napraviti. Još kad sam vidio Nikolu Pilića koji je tamo trenirao, pa čuo kako je on poznat u cijelom svijetu, kazao sam sebi da ću napraviti tenisko igralište – rekao je Vinko Dževlan.
I onda su se 1966. Vinko i njegov tada sedmogodišnji sin Željko primili posla te napravili prvo tenisko igralište u Hercegovini. Nije Vinko znao ni točne dimenzije, već su igralište napravili onako, od oka, a od duhanske špage napravili su mrežu. Poslije su, uz samu kuću, napravili još jedno igralište, na kojem je dosta godina poslije svoje prve korake napravio i Marin Čilić.
– Sjećam se da su se tati rugali što usred krša radi nekakvo igralište za nepoznati sport. Tako su se neki smijali i Čilićevu ocu Zdenku kada je počeo raditi igralište uz svoju kuću – kaže Željko Dževlan te napominje:
– Struja je u Mostarska Vrata stigla 1980. godine, a teniski teren čak 14 godina prije toga! Eto, zato su Hercegovci dobri tenisači.
Željko Dževlan danas će od 9.30 sati stiskati palčeve za svojeg nekadašnjeg učenika.
– Federer je najbolji svih vremena, ali danas je protiv Marina favorit samo za milimetar. Jer Marin igra svoj najbolji tenis u karijeri, pun je samopouzdanja, igra napadački, a pogotovo je očvrsnuo mentalno i fizički. Vidjelo se to pogotovo u meču protiv Nadala kada je Marin dobivao sve ključne poene – primjećuje Dževlan.
A primjećuje da ima i stvari u kojima je Marin ostao isti kao te 1995. kada ga je počeo trenirati.
– Ono u čemu se Marin nije promijenio jest jednostavnost u igri, uvijek bira odigrati najjednostavniji poen, možda neatraktivan, ali izuzetno učinkovit. Ne komplicira kao neki tenisači. A ima još jedna stvar u kojoj se Marin nije promijenio. I dalje je ostao skroman, jednostavan dečko – ističe Željko.
Pomoć Ivaniševića i Bretta
A u toj skromnosti najveću su ulogu odigrali njegovi roditelji, koji su ga tako lijepo odgojili.
– Obitelj je sve uložila u njega, bilo je puno odricanja da Marin uspije – kaže Dževlan.
Marin je kao dijete s Dževlanom osvojio prvi turnir, a kako je Zdenku Čiliću posao u dućanu s prehranom krenuo nabolje, odlučio je 1998. pokraj svoje kuće sagraditi teniski teren, i to samo za Marina i njegove kolege. Htio je učiniti sve za sina jer su stručnjaci govorili da je pred njim velika karijera.
Jedno vrijeme Marina su trenirala dvojica Čeha na terenu pokraj njihove kuće u Međugorju, a onda je nastavio trenirati u Mostaru, kod trenera Tvrtka Bulića. To je trajalo dvije i pol godine.
U vrijeme dok ga je trenirao Bulić, bile su kvalifikacije reprezentacije BiH za Europsko prvenstvo. Na tom turniru Marin je prvi i jedini put nastupio za reprezentaciju BiH. No, tadašnji izbornik reprezentacije BiH Tanović nije dopustio Marinu da igra kao prvi igrač, već kao treći, unatoč tome što je bio uvjerljivo najbolji. Kako se u BiH Marin više nije mogao razvijati, otac je odlučio odvesti ga u tenisku školu Ivice Humića u Zagreb.
U Marinovoj karijeri jedan od ključnih trenutaka upoznavanje je s Goranom Ivaniševićem preko kuma Tihe Eleza. Kad je Ivanišević vidio kako Marin igra, nazvao je Boba Bretta, koji je imao tenisku akademiju u San Remu, i zamolio ga da primi talentiranog Čilića. Nekoliko dana poslije Bob Brett nazvao je Ivaniševića i rekao mu:
– U Marinu ima nešto što odavno nisam vidio.
Brett je tada rekao Čiliću:
– Odsad je za tebe sve besplatno, i tereni i treninzi. Evo ti moji brojevi, zovi me u podne i u ponoć, sve ću učiniti za tebe.
Nakon toga krenuo je Marinov uspon prema vrhu, koji traje još i danas... A nadamo se da će završiti na samom vrhu, na broju jedan ATP liste.
I sad idu klasična vrijeđanja jugonostalgičara i kronični mrzitelja “Bosanac”, “Hercegovac” itd. Pogotovo kad izgubi ga se popljuje sa gore navedenim epitetima. Nitko ne spominje da je čudo što je dečko postigao, da je iz nikakvih uvjeta postao jedan od najbolji tenisača današnjice. Čilić je prvenstveno pristojan čovjek i vrhunski sportaš koji je ponos za Hrvatsku čije boje iz srca nosi. A ovi drugi? Ljubomoran i anacionalan ološ.