Za nedjeljni tokijski okršaj s 47-godišnjim Tsuyoshijem Koshakom, Mirko Filipović pripremao se kao i za svih 49 prethodnih mečeva u slobodnoj borbi. Vrlo angažirano i motivirano. U njegovoj podrumskoj dvorani kuće na Zelenoj magistrali radilo se kao u rudniku.
- Premda sam favorit i ne znam što bi se to moralo dogoditi da izgubim, prošao sam kompletne pripreme. Poštujem Koshaku, ne samo zbog toga što je jedan od najvećih japanskih boraca nego i zato što je jedini pristao boriti se sa mnom. A tu mogućnost odbili su, recimo, jedan borac od 27 i jedan od 30 godina.
S obzirom na to da ste u rujnu proslavili 43. rođendan, je li sada teže trenirati nego prije?
Zbog bitaka koje sam prošao imam sitnih trauma pa sada puno više pozornosti posvećujem zagrijavanju. Ne radi pluća, nego da zagrijem svaki mišić u tijelu. Prije nikad nisam radio “plank”, a sada se obvezno zagrijem i elastičnom gumom za ramena jer su ona kritična zbog hrvanja, partera, udaraca... Odradim i čučnjeve, 100 “navy sealsa” i “burpeesa”... Za prosječnog rekreativca moje je zagrijavanje i više nego solidan trening.
Je li se Cro Cop u petom desetljeću života sporije oporavlja nego kada je imao 20 ili 30?
Ne bih rekao. Doista se dobro osjećam i ponekad me strah zbog tog osjećaja. Oporavljam se jednako brzo kao i nekad i to je zaista raritet. To koliko je čovjek star u sportskom smislu može se mjeriti na nekoliko načina. Recimo, koliko vam se u minuti odmora smanji broj otkucaja srca od maksimalnog koji ste postigli ili pak koliko vam treba za oporavak između dvaju treninga. Moje tijelo pamti to što ne pušim i ne pijem, što pazim na prehranu i dovoljno spavam. I kada moja sportska priča bude gotova i dalje ću trenirati dva puta dnevno. Nema ništa bolje nego započeti dan treningom, istrčati se na traci, napraviti zgibove i sklekove i istuširati se.
Jednom nam je rekao da je u mladosti možda i previše trenirao i da mu se događalo da na mečeve ode pretreniran?
- Odlazio sam i pretreniran i nedovoljno utreniran, no više puta bio sam pretreniran, što je čak i opasnije jer se brzo zakiselite. No, vukla bi me želja, pa sam iz treninga u trening odlazio iz crvenog u crveno. Danas to pametnije radim. Uoči početka svakih priprema odem u laboratorij pa mi krvna slika pokaže nedostatke. A moja je standardna i obiteljska boljka nedostatak željeza u krvi. Referentni je interval od 11 do 24, a ja sada imam 10, no znalo se dogoditi i da mi je željezo bilo na dva. Zato su mi vitaminizacija i hidratacija organizma jako važni.
S obzirom na to da ga smatraju apsolutnim favoritom, gdje Cro Cop svrstava ovaj meč po značaju?
- Svaki je važan. Ne smijem si dopustiti kiks, pogotovo ne sada. No protivnik baš i nije od onih koji će se pamtiti. Svjestan je i on da je autsajder, no pokazuje hrabrost japanskih boraca. Uspoređivati ga s King Moom ili Aliakbarijem nema smisla, no ne smijemo zaboraviti da je taj čovjek iznenadio Fjodora i zadao mu posjeklinu iznad oka zbog koje je meč prekinut. Stoga sam se pripremao kao da napadam Ngannoua.
Mirko je isplanirao oproštajnu borbu za 31. 12. 2018. Prije nje imat će dvije uvodne borbe.
- Ne bih ulazio u to da moram čekati godinu dana. Ljudi trebaju znati da je ovo veliki biznis i da Rizinu najviše odgovara da taj meč bude na Staru godinu 2018. jer će već u listopadu imati pobjednika teškaškog turnira, odnosno moga nasljednika, pa ga želi suočiti sa mnom.
Kako Huntu uskoro istječe ugovor s UFC-om i želio bi se vratiti u Japan, nije li to prilika za spektakularno sučeljavanje legenda?
- O tome ništa ne znam, ali bi Hunt bio legitiman suparnik za moj oproštajni meč. Zapravo, bio bih presretan da se na oproštaju borim s takvim velikanom umjesto s teškaškim prvakom. Želim u oproštajnom meču nekoga opasnog.
No, čak se i neki Mirkovi poklonici ne prestaju pitati je li mu nakon onako atraktivnog završetka lanjskog turnira potrebno da ponovo ulazi u ring.
- Nisam dužan nikome polagati račune. Ali, da si ne lažemo, svatko na mojemu mjestu, pa tako i oni koji vole pametovati, na mom bi mjestu svi, ali svi, prihvatili ono što i ja kada bi bili u formi poput mene i kada bi na stolu imali ponudu kakvu imam ja. Rizik je prihvatljiv, da ne kažem minimalan jer ga takvim čini moja pripremljenost. A kada je tako, zašto ne bih uživao u još nekoliko borbi i osjetio taj adrenalin, a i zašto ne bih uzeo ogroman novac koji mi nude. Bio bih neozbiljan da to ne napravim. Uostalom, cijela moja ekipa ima plaćen put, vozim se u poslovnoj klasi, na aerodromu me čeka limuzina i vozi u hotel sa pet zvjezdica...
A sve to, iz prve ruke, imat će priliku doživjeti i njegov 15-godišnji sin Ivan.
- Ivan će biti prvi član obitelji nakon 2001. koji će gledati moju borbu uživo. Tada je sa mnom, i nikad više, išla supruga Klaudija i gledala jednu od najkrvavijih borbi u povijesti slobodne borbe u kojoj sam koljenom slomio Fujiti čeonu kost. Ivanova je želja da vidi Japan, a sada je idealna prilika jer su školski praznici. Drago mi je što će imati priliku vidjeti što je njegov otac cijeli život radio i kako je njegov stari osiguravao egzistenciju obitelji. Proći će sa mnom cijeli protokol, bit će sa mnom u svlačionici, ići će sa mnom i na liječnički pregled prije borbe, a bit će i u mojem kutu zajedno s Drvišem, što bi mu trebala biti nezaboravna uspomena.
Za to vrijeme, mali Cro Cop bit će kod kuće. Naime, tako se predstavlja Mirkov sedmogodišnji sin Filip koji je u jednom obiteljskom videu najavio da će jednog dana biti najjači.
- Filip ima motorički potencijal, već sada radi salto naprijed, sklekove na jednoj ruci i slično, no ne bih želio da se tim sportom bavi profesionalno. Ni on ni Ivan, jer znam koliko je to krvavo, opasno i teško. Samo želim da se bave borilačkim sportom ili sportom uopće radi svog zdravlja i da nauče neka borilačka umijeća radi vlastita samopouzdanja. Ne mogu vjerovati da neki ljudi misle da bih ja želio da mi se sinovi bave tim krvavim sportom, da bi ih ja gurao u ralje profesionalnih borbi, a to im ni najmanje u životu nije potrebno.
A što ako obojica požele krenuti upravo očevim stopama?
- Budem li vidio da treniraju pet sati dnevno, za što su mali izgledi, neću im biti prepreka, no i tada ću im reći da nema potrebe da im netko lomi nos i kosti... Uostalom, da bi se netko bavio tako teškim i opasnim sportom mora biti inicijalno gladan, a moji sinovi, hvala Bogu, nisu gladni. Želio bih da obojica završe vrhunske fakultete. Kad bi položili prijamne, financirao bih im i najelitnije fakultete poput Oxforda ili Harvarda.
Je li neumorni dječak iz slavonske nizine, koji je u svijetu postao poznat kao Cro Cop, inicijalno bio gladan?
- Kako da ne. Bio sam gladan uspjeha. U vrijeme kada sam se prvi put otišao boriti u Japan bio sam podstanar i nisam znao hoću li imati dovoljno novca da platim stan. Tada nisam imao automobil, na treninge sam išao gradskim prijevozom. Kada sam 1994. bio u vojsci u Samoboru, dva puta dnevno vozio sam se na trening u Zagreb. Najprije sam išao pješice od vojarne do busa, kojim bih došao do Ljubljanice pa potom tramvajem išao u Dubravu. I tako dva puta dnevno. Bilo je logično da sam u tom režimu rada cijeli dan u Zagrebu, no kako sam bio bez kune, u Samobor sam se vraćao na vojnički ručak. To su bile ta glad i ogromna želja za uspjehom.
Samo dvije godine poslije, Mirko je imao spomenutu prvu borbu, i to protiv tada afirmiranog LeBannera, kojeg je pobijedio priredivši pravu senzaciju.
- Za tu sam borbu dobio 5000 dolara i nisam mogao vjerovati da sam toliko zaradio. Je li moguće da je sve to moje, mislio sam jer su dotad svi moji mečevi bili besplatni.
Sada kada je ostvario snove, i sportske i financijske, čini se savršenim trenutkom da oformi Cro Cop akademiju.
- Nemam afiniteta da to radim, da sam osuđen na cjelodnevni boravak u dvorani. Volim trenirati za svoj gušt, trening je moj ritual i životni stil, no uz to želim imati i vremena za sebe. Želim da nakon što se ujutro prošećem sa psima mogu trenirati za sebe, a tako i predvečer. Treninzi mi oduzmu četiri sata pa ne želim da mi se život svede na cjelodnevni boravak u dvorani. Nemam živaca za to.
No, kako se onda prihvatio treniranja Satoshija Ishija i Ante Delije?
- Satoshi me oduševio kao čovjek, a na toj ljudskoj razini pridobili su me i Ante Delija i Saša Milinković, i zato s njima radim. No, da otvorim klub za posve nepoznate ljude s ceste radi ubiranja članarine, za to nemam afiniteta.
Mirkec a da koji put umjesto psića prošetaš ženu...?