Hrvati iz Gorskog Kotara nastavljaju stvarati obećavajuće momke na skijama na kojima se trči. Nakon Jakova Faka, osvajača svjetske i olimpijske bronce u biatlonu, Gorani su stvorili novog super-klinca u sportu u kojem dosad nismo imali uspjeha. Lijepa Naša ima pobjednika juniorskog Europskog kupa u skijaškom trčanju (U-18), u sportu gdje su Hrvati uglavnom bili na začelju popisa sudionika. Da ne bude zabune, u skijaškom trčanju, kao i u drugim skijaškim sportovima, nema klasičnog europskog prvenstva, a na ovo kontinentalno natjecanje ne dolaze uvijek najbolji. Ovaj put nisu došli Skandinavci, Nijemci ni Rusi, što je mladi Hrvat najbolje iskoristio.
– Moram priznati, i sam sam sebe iznenadio jer nikad ne očekujem previše od sebe misleći da vani uvijek ima netko bolji – kazao je Edi Dadić po povratku iz Austrije, gdje je u dva dana prošlog vikenda osvojio zlato i srebro u skijaškom trčanju.
Već 11 godina Edi trenira u Ravnogorcu, klubu iz svoje Ravne Gore.
Izađem iz kuće i treniram
– Najčešće treniram na stazi koja se proteže 3,5 km u krug oko moje kuće. Izađem iz kuće i treniram. Kada nema snijega, onda odlazimo tamo gdje ga ima ili treniramo na rolerima, na biciklu, trčimo.
Baš kao i u slučaju Jakova Faka, Slovenci su bacili oko i na Edija Dadića. Ta pobijedio je njihova najboljeg juniora Aljaža Praznika.
– Slovenci nam sada štošta nude za njegov razvoj. Sjest ćemo s njima i službeno i vidjeti što to nude – prenosi nam Zlatko Malec, direktor nordijske reprezentacije.
Čim Slovenci nude pomoć, to znači da razmišljaju kako se domoći nadarenog sportaša. Oni bi bili najsretniji kada bi nekoliko godina ulagali u Edija i onda ga pridobili za svoj stijeg. No, Malec na to kaže:
– Mi nećemo dopustiti da se dogodi slučaj Fak. Ne smije se dogoditi da mi od te suradnje u budućnosti nemamo koristi. S obzirom na to da oni imaju dobrog Edijeva vršnjaka, mi razmišljamo o tome da jedan drugome budu poticajni suvježbači. Nas zanimaju i znanja iz mazanja skija jer mi nemamo posebne ljude za taj dio ovog sporta.
Edija zanimaju što bolji uvjeti za sportski razvoj. Sa sadašnjima je zadovoljan, no kako bude napredovao, trebat će više. Hoće li slučaj Fak biti dovoljna opomena HOO-u i Hrvatskom skijaškom savezu? Hoće li već sada početi ulagati u ovog wunderkinda?
Važno je unapređenje uvjeta
– To je u jednu ruku i dobro da naši kažu da me ne bi dali Slovencima, no valjda će zauzvrat raditi na unapređenju uvjeta.
Bi li promijenio zastavu da mu stigne nemoralna ponuda?
– To je vrlo teško reći. Da dođe ponuda, razmislio bih. No, zasad vjerujem svom treneru Skenderu s kojim sam 11 godina i s kojim sam vrlo povezan.
Edi nema nikakvih primanja, stipendija, hranarina, no sada bi trebao ući u program HOO-a za razvoj najnadarenijih mladih sportaša.
– Sreća je što imam privatnog sponzora, gospodina Pavletića, bivšeg direktora Krka farme. On mi je omogućio da kupim potrebnu opremu.
Unatoč fanatičnoj predanosti sportu, Edi nađe vremena i za svoje prijatelje i djevojku.
– Olakotna je okolnost što se djevojka Iva Paponja, koja je dvije godine mlađa od mene, također bavi skijaškim trčanjem i to u istom klubu.
Na snježnoj stazi Edija odlikuje nevjerojatna izdržljivost, a u školi upornost.
– Sve sam razrede u životu prošao s vrlo dobrim. Zahvalan sam učiteljima što mi omogućuju izostanke, što se dogovaraju sa mnom o ispitima. Učenik sam trećeg razreda Ekonomske škole u Delnicama, a godišnje imam oko 300 opravdanih sati izostanka. Često učim na pripremama i odgovaram kad sam kod kuće. Cilj mi je završiti srednju školu i profesionalizirati se u nordijskom trčanju – zaključio je Edi koji se već danas vratio treninzima.
Korski kotar je bio tisuću godina bio dio Slovenije odnosno Kranjske tek je poslije 1929 to podrućje je ankesirano i prikljućenoj Rvackoj. Nije ni ćudo da su tamo tako uspšešni sportaši verovatno genetikom Slovenci.